Ilustracije uz tekst izrađene su pomoću umjetne inteligencije i simbolično predstavljaju smirenost i razmišljanje.
Razgovor ponekad počne sasvim obično: kako je neko, gdje radi i šta mu se dogodilo. Onda se, gotovo neprimjetno, pretvori u nabrajanje njegovih slabosti. Odsutni čovjek postaje tema druženja, a rečenica „samo govorim istinu“ služi kao opravdanje. Upravo tu islamsko učenje traži da zastanemo. Tačnost informacije sama po sebi ne znači da je svako njeno prepričavanje dobro, potrebno ili pravedno.
Istina nije opravdanje za ponižavanje
U hadisu koji bilježi Muslim, pod brojem 2589, Poslanik, a.s., objašnjava ogovaranje kao spominjanje drugoga onim što bi mu bilo mrsko. Na pitanje šta ako je spomenuta osobina zaista prisutna, odgovor razdvaja dva postupka: ako jeste, riječ je o ogovaranju; ako nije, riječ je o potvori. Ovo razlikovanje ruši često opravdanje da govor ne može biti grijeh ukoliko nije izmišljen.
To možemo razumjeti i kroz svakodnevno iskustvo. Neko nam povjeri porodičnu teškoću, a mi je pretvorimo u zanimljivost za društvo. Kolega napravi grešku, pa je danima ponavljamo pred ljudima koji s njom nemaju nikakve veze. U takvom razgovoru problem nije samo pitanje jesmo li slagali. Važno je i zašto govorimo, kome govorimo i kakvu štetu nanosimo tuđem dostojanstvu.
Kur’ansko upozorenje poziva i na preispitivanje
U dvanaestom ajetu sure El-Hudžurat zajedno se spominju sumnjičenje, uhođenje i ogovaranje. Poređenje ogovaranja s jedenjem mesa umrlog brata posebno snažno pokazuje odbojnost takvog postupka. Ajet se završava podsjećanjem na Allahovo primanje pokajanja i milost. Upozorenje, dakle, nije poziv da čovjek očajava zbog svojih pogrešaka, nego da ih prepozna i promijeni ponašanje.
Vrijedi primijetiti kako se ove loše navike mogu nadovezivati. Najprije bez dovoljno znanja pretpostavimo nečiju namjeru, zatim tražimo detalje iz njegovog privatnog života, a potom ih prenosimo drugima. Prekidanje tog kruga može početi jednostavnom odlukom: neću pretpostavku predstavljati kao činjenicu i neću svaku informaciju koju saznam pretvarati u javnu priču.
I poruka u grupi može povrijediti
Danas razgovor ne prestaje kada napustimo sobu. Nastavlja se u komentarima, porodičnim grupama i proslijeđenim snimcima. Prije slanja tuđe fotografije ili prepiske korisno je upitati se imamo li pravo da je dijelimo. Šala koja zabavlja deset ljudi može duboko poniziti jednoga. Činjenica da je sadržaj već objavljen ne oduzima nam odgovornost za vlastito učešće u njegovom širenju.
Praktična provjera može biti kratka: znam li da je ovo tačno, postoji li opravdan razlog da to kažem baš ovim ljudima i mogu li istu svrhu postići bez otkrivanja privatnih detalja? Takva pitanja nisu zamjena za stručno vjersko tumačenje, ali mogu pomoći da govor postane pažljiviji. Naročito su važna kada smo ljuti, povrijeđeni ili željni odobravanja društva.
Čuvati jezik ne znači prikrivati nepravdu
Brigu za dostojanstvo drugih ne treba pretvarati u pritisak na osobu koja prijavljuje nasilje ili traži zaštitu. Traženje pomoći, svjedočenje i odgovorno upozoravanje na stvarnu opasnost nisu isto što i zabavljanje tuđim mahanama. U konkretnim vjerskim nedoumicama treba pitati pouzdanu stručnu osobu, a informacije potrebne za zaštitu iznijeti odgovorno i nadležnima. Žrtvu ne treba ušutkivati optužbom da ogovara.
U Buharijinom hadisu 6018 vjernik se usmjerava da govori dobro ili šuti. To je koristan podsjetnik i slušaocu: možemo promijeniti temu, odbiti prosljeđivanje ili mirno reći da nije pošteno razgovarati o nečijoj privatnosti. Nije potrebno poniziti sagovornika da bismo zaustavili ponižavanje odsutnoga.
Promjena počinje vlastitim primjerom. Ako smo proširili neistinu, treba je ispraviti pred onima kojima smo je prenijeli. Ako smo povrijedili čovjeka, treba razmišljati kako ukloniti štetu, umjesto traženja novog opravdanja. Jezik može narušiti povjerenje, ali ga pažljivim i poštenim govorom možemo početi obnavljati.
Dobro je i djeci pokazati kako izgleda takav izbor. Kada odrasli kod kuće ismijavaju komšiju, a od djeteta očekuju da nikoga ne vrijeđa u školi, poruke su suprotne. Umjesto komentarisanja tuđeg izgleda, naglaska ili porodičnih prilika, možemo razgovarati o postupcima koje je moguće popraviti. Tako se granica između savjeta i ponižavanja uči primjerom, a ne samo zabranom. Ono što danas prešutimo iz poštovanja može sutra sačuvati nečije povjerenje u nas.
Izvor: Kur’an, Sahih Muslim, Sahih Buhari, Islam.ba
