Eh, da mi je živa.
Pa da samo sjedi u ćošku. Donosio bih joj svega. Donosio bih joj što bi poželjela i više od toga. Da je mogu u miru gledati. Gledati stvorenje koje sam toliko volio. Koje sada još više volim.
Sve bih dao da čujem škripu starih basamaka, kada je silazila do hamama da abdesti. Bože moj, zar može neko toliko nedostajati? Zar se može toliko žaliti za propuštenim vremenom koje nisam proveo s njom? Zar se i jedno “uh”, upućeno njoj, može toliko urezati i krivica osjećati? Da peče. Da boli.
Volio sam je više od života. Od samoga sebe. Bog mi je svjedok. Ali kad se osamim, utonem u misli, uvijek ona. Uvijek govorim ono što nisam trebao reći. Moja naprasita narav. Možda sam je uvrijedio. Nesvjesno. Nikada to ne bih uradio namjerno.
Čovjek može biti star i stotinu godina, ali ona uvijek nedostaje. Svakim danom sve jače. Bez obzira na okolnosti. Bez obzira na vrijeme. Dao bih sve što imam da čujem još jedanput šušak njenih basmenih dimija. Dao bih planetu da je samo još jednom vidim u ćošku stare kuće “ćerpićare” kako klanja. Predano. Revnosno.
Dao bih ostatak svog preostalog vremena samo da me njene, mubarek oči pogledaju. Onako nježno. Majčinski. Da zaplačem tiho u njenom prisustvu. Kao kad sam bio mali. Da nestane tuga. Da se skine breme. Jer njen pogled je lijek. Za dušu koja luta bespućima ovozemaljskog života.
Dao bih dunjaluk za zvuk ručnog mlina kada melje kahvu, a šerpica s vodom poigrava na peći. Dao bih sve za onaj umilni zvuk razvijanja pite na staroj siniji.
Ali kasno. Nisam je obilazio dok je bila živa. Dunjaluk me prevario svojim lažnim ukrasima. Dok je bila živa ostala me željna. Sada kad je nema, željan sam je. Više od svega. Više od života. Ali kasno.
Majka je naše blago. Oba svijeta. Kojeg nismo ni svjesni. Sve dok ga ne izgubimo. A tada…
Elvir Peštalić
