Trudila se sve vrijeme da održi abdest, ali nije uspjela. Konačno je osvanuo dan koji je dugo iščekivala – dan njenog vjenčanja, kada će napokon postati halal onome koga voli. Već rano ujutro, došle su njene prijateljice da joj pomognu da se spremi. Svi su bili prisutni – tetke, daidže, amidže, rođaci – svi su s nestrpljenjem čekali svatove. Tačno na vrijeme, kako je najavljeno, začule su se sirene automobila svatova. Svi su se uznemirili, provjeravajući da li je sve na svom mjestu, želeći dočekati svatove na najbolji mogući način. Mladi otac ulazi u sobu i ostaje bez teksta kad vidi svoju mezimicu, upućujući joj riječi pune ljubavi i savjete.
Dok je mlada sjedila u sobi s prijateljicama, čekajući da neko iz svatova dođe po nju, čula je ezan za ikindiju namaz. Pokušala je zadržati abdest, ali nije uspjela. Razmišljala je šta da radi – da sve skine sa sebe, hidžab koji su joj prijateljice namještale dva sata, šminku, vjenčanicu, sve – kako bi ponovo uzela abdest. Stajala je ispred ogledala i gledala se, dok je razmišljala. U tom trenutku, njena majka ulazi u sobu, obavještavajući je da će mladoženjina sestra doći po nju za pola sata. Majka, ponosna na svoju ljepoticu, govori joj kako je najljepša mlada na svijetu. Pred majkom, mlada počinje skidati hidžab i vjenčanicu. Majka, uspaničena, pita je da li je normalna, a ona joj mirno odgovara: “Majko, moram klanjati ikindiju. Imam dovoljno vremena da uzmem abdest, klanjam i opet se obučem.”
Majka, povisivši ton, odgovara: “Jesi li ti normalna? Kakva ikindija? Naklanjat ćeš je kasnije. Vidiš da tamo ljudi sjede, kako ćeš se opet spremiti? Nemaš vremena, nema šanse da opet budeš tako lijepa. Tvoje prijateljice su se toliko trudile da te spreme.”
Mlada, smirena, odgovara: “Majko, sve može čekati, ali namaz ne može.”
Majka, ljutito izlazeći, zalupi vratima. Mlada ponosno staje pred svog Gospodara da klanja, najsretnija na svijetu, ispunjena jer je stavila Allaha na prvo mjesto. Znala je da će je Allah pitati da li je klanjala namaz tog dana, a ne kakva je bila na dan svog vjenčanja. Suze su joj krenule niz lice, ispunjena posebnim emocijama. Bila je svjesna da prvo mora izvršiti svoju obavezu prema Stvoritelju, pa tek onda ići onome kojeg je On odredio za njenog budućeg supruga. Klanjala je skrušenije i smirenije nego ikad, a Onaj koji svime upravlja, uzeo je njenu dušu dok je bila na sedždi. Allahu ekber!
Koje li časti i počasti – vratila se svome Gospodaru na dan svog vjenčanja, s licem umivenim abdestom, tako čista se vratila Milostivom. Majka je ponovo ušla u sobu da provjeri da li je konačno spremna i ugledala svoju kćerku kako leži bez znakova života. Majka je počela zapomagati i jaukati. Svi svatovi su se automatski okupili u sobi, niko nije mogao vjerovati šta se dešava.
Sve oči su bile uprte u mladoženju, a on je suznih očiju, potpuno smiren rekao: “Hvala Allahu, ovo je njen, a i moj uspjeh. Izabrala je da ispuni Allahovu naredbu prije svega, i ja sam najispunjeniji, najsretniji jer znam da će je On uvesti u Džennet. Blago njoj, blago njoj, ona je uspjela. A šta je sa svima nama? Koliko mi brinemo o namazu i zašto ga uporno odgađamo ili ga čak nikako ne klanjamo? Zašto nam vjenčanje, posao, rođenje djeteta, bilo koji dunjalučki događaj mora biti važniji od namaza? Ne smijemo to sebi dozvoliti. Stavimo Allaha na prvo mjesto i sve će biti na svom mjestu.”
Molim svakoga do koga dopre ova priča da izvuče pouku, posebno mladim djevojkama koje žele da na dan svog vjenčanja zadive sve oko sebe frizurom i šminkom, a ne pada im na pamet da klanjaju taj dan ili ostavljaju namaz za kasnije. Zamislite se – šta ako Allah uzme vašu dušu prije nego što zakoračite preko kućnog praga tog dana? Prvo namaz, pa onda sve ostalo!
