Liječenje sihra i šejtanskog utjecaja u islamskoj tradiciji: šerijatski pristup, rukja i praktični savjeti
Pitanje sihra, uroka, šejtanskog dodira i duhovnih tegoba zauzima posebno mjesto u islamskom učenju, jer se radi o stvarima koje mogu snažno utjecati na čovjekovo psihičko, emocionalno i fizičko stanje. U klasičnim islamskim djelima, kao i u savremenim objašnjenjima učenjaka, naglašava se da liječenje ovakvih stanja ima svoj šerijatski okvir, ali i svoje praktične uzroke koji se oslanjaju na Kur’an, vjerodostojnu predaju i dovu.
Važno je, međutim, razumjeti da se ovdje ne govori o praznovjerju ili nagađanju, nego o pristupu koji polazi od vjere da je Allah jedini istinski Liječnik i da je svako izlječenje u konačnici u Njegovoj ruci.
U islamskoj praksi razlikuju se dvije osnovne situacije. Prva situacija jeste kada je poznato gdje se sihr nalazi i kada se može pronaći i uništiti. U tom slučaju, prema predajama i iskustvima koja se navode u tradiciji, uklanjanje samog predmeta sihra predstavlja najjači i najizravniji način da se njegovo djelovanje prekine. Takav pristup je naročito važan zato što se uklanja uzrok, a ne samo posljedica.
Predaje spominju da se mjesto sihra može otkriti putem istinitog sna, kroz Allahovu uputu, ili uz pomoć džinna koji je vezan za tijelo osobe koja trpi štetu, iako se ovakva pitanja uvijek moraju tretirati oprezno i u skladu sa šerijatskim pravilima.
U poznatoj predaji od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio pogođen sihrom do te mjere da mu se činilo kako postupa prema svojim suprugama, iako to nije stvarno činio. Ova predaja se često navodi kao dokaz da sihr može imati vrlo stvarne posljedice i da osoba može doživjeti zbunjenost, duševni pritisak ili percepcijske smetnje.
Također se spominje kako je uz Allahovo nadahnuće otkriveno da je sihr načinio Lebid b. El-E’asam, a da je bio skriven u bunaru Zervan. Kada je mjesto sihra pronađeno, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao je da se ono ukloni. Ovaj događaj pokazuje važnu poruku: ako je uzrok poznat, njegova eliminacija je prvi korak liječenja.
Druga situacija nastupa onda kada mjesto sihra nije poznato. Tada se osoba liječi putem onoga što je u islamskoj tradiciji poznato kao šerijatska rukja. Rukja je liječenje Kur’anom, dovama i zikrom, bez ikakvih zabranjenih elemenata, magije ili prizivanja drugih bića mimo Allaha. Ona nije alternativa vjeri, nego izraz oslanjanja na vjeru i ubjeđenja da Allah, dželle šanuhu, daje izlaz iz svake poteškoće.
Rukja se koristi za liječenje sihra, šejtanskog dodira, uroka, zavisti, padavice, ludila, bolova, tjeskobe, otrova, uboda i drugih vidljivih i nevidljivih bolesti. Time se potvrđuje da islam ne dijeli čovjekovu patnju na “duhovnu” i “tjelesnu” kao odvojene svjetove, nego ih posmatra kao povezane aspekte ljudskog stanja.
Da bi rukja bila ispravna, učenjaci navode nekoliko važnih uslova. Prvo, ona mora sadržavati riječi Allaha, riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili dove koje su dopuštene i ne suprotstavljaju se islamskom vjerovanju. Drugo, može se učiti na arapskom jeziku ili na drugom jeziku, ali pod uslovom da su značenje i sadržaj razumljivi i čisti od širka.
Treće, onaj koji uči rukju i onaj kome se uči moraju vjerovati da rukja sama po sebi nije nezavisni lijek, nego samo uzrok; stvarni iscjelitelj je Allah. Četvrto, rukja ne smije sadržavati zazivanje džinna, traženje pomoći od mrtvih, nejasne formule, psovke ili bilo šta što izlazi iz okvira islama. Upravo zbog toga je važno razlikovati šerijatsku rukju od raznih oblika praznovjernih ili manipulativnih “liječenja” koja se nude pod vjerskim imenom.
Osim rukje, islamska tradicija poznaje i dozvoljena sredstva liječenja koja se mogu koristiti kao podrška. To su, između ostalog, med, zemzem voda, hurme, crni kim (ćurukot) i hidžama. U predajama se navodi da je lijek u tri stvari: hidžami, gutljaju meda i kauterizaciji, iako se posljednje u određenim okolnostima ne preporučuje.
Također se prenosi da onaj ko ujutro pojede sedam suhih, odnosno medinskih hurmi, može biti sačuvan od sihra i otrova tokom tog dana. Posebno se ističe i crni kim, za koji se navodi da je lijek za svaku bolest osim smrti. Ovi tekstovi ne negiraju medicinu, nego podsjećaju da je spoj duhovnog i prirodnog liječenja dio islamskog razumijevanja zdravlja.
U praktičnom smislu, onaj ko uči rukju treba biti u stanju abdesta, smiren i fokusiran. Učenje se vrši jasno, razgovjetno i bez žurbe, uz prisustvo iskrene dove.
Među kur’anskim surama i ajetima koji se često uče nalaze se El-Fatiha, Ajetul-Kursijja, posljednja dva ajeta sure El-Bekare, sure El-Ihlas, El-Felek i En-Nas, kao i ajeti koji govore o sihru i sukobu sa zlom, poput odlomaka iz sura El-E’araf, Junus, Taha, El-Bekare, Es-Saffat, El-Ahkaf i El-En’am.
Nakon učenja, preporučuje se blago puhanje nad bolesnom osobom ili nad vodom koja će se koristiti za liječenje, pri čemu se naglasak stavlja na dovu i iskreno oslanjanje na Allaha.
Među dovama koje su prenesene u tradiciji posebno se ističe dova: “Allāhumme rabbe-n-nāsi, ezhibi-l-be’se, vešfi ente-š-šāfi, lā šifāe illā šifāuke, šifāen lā jugādiru sekamā”, što znači: “Allahu, Gospodaru ljudi, otkloni bolest i izliječi, Ti si Onaj Koji liječi, nema lijeka osim Tvoga, izliječi izliječenjem poslije kojeg nema bolesti.” Također se uči: “U ime Allaha, učim ti rukju od svake bolesti koja te uznemirava, od zla svake duše, oka i zavidnika”, kao i druge slične dove koje traže zaštitu od zavisti, uroka, bolesti i štetnog utjecaja.
Ove dove nisu samo riječi, nego izrazi dubokog povjerenja da se zaštita i lijek traže od Onoga Koji upravlja svim uzrocima i posljedicama.
Važno je naglasiti i jednu čestu grešku: ljudi ponekad očekuju trenutno, spektakularno rješenje, a zanemaruju da duhovno liječenje često zahtijeva strpljenje, ustrajnost i iskrenu pokornost Allahu. Uz rukju, korisno je jačati namaz, učenje Kur’ana, jutarnji i večernji zikr, istigfar, čuvanje od grijeha i uredan način života. Mnoge osobe koje osjećaju duševni pritisak ili strah zapravo nalaze olakšanje tek kada uspostave redovnost u ibadetu i prestanu tragati za sumnjivim metodama.
Zbog toga se u islamskom pristupu uvijek povezuju vjera, disciplina i nada u Allahovu milost.
Na kraju, liječenje sihra i šejtanskog utjecaja u islamu nije poziv na paniku, nego na ravnotežu između duhovne zaštite i razumnog postupanja. Ako je uzrok poznat, uklanja se. Ako nije poznat, pribjegava se rukji, dovama i dozvoljenim sredstvima liječenja. U svakom slučaju, srž cijelog pristupa ostaje ista: Allah je Onaj Koji liječi, Onaj Koji štiti i Onaj Koji zna ono što je skriveno.
Zato je najbolje da čovjek čuva svoje vjerovanje, osnažuje odnos s Kur’anom i ne traži pomoć u onome što je zabranjeno, jer istinska sigurnost dolazi kroz vjeru, znanje i oslanjanje na Gospodara svjetova.
