U Bosni i Hercegovini, kolektivno pamćenje na tragedije iz posljednjeg rata ostaje bolna rana, naročito za malobrojne pripadnike naroda koji su kroz decenije bivali zaboravljeni ili zanemareni. Jedan takav slučaj predstavlja masakr u selu Briševo, kada je 1992. godine ubijeno 67 Hrvata, među kojima su bili poljodjelci, žene, djeca i starci – obični ljudi koji nisu imali veze s politikom ili oružanim sukobima. Ovaj zločin, koji je počinila Vojska Republike Srpske, ostaje jedno od najmračnijih poglavlja u historiji sukoba na ovim prostorima.
Iako se stradanje nevinih ljudi svake godine komemorira, pažnju javnosti je dodatno privukla činjenica da politički lideri iz reda hrvatskog naroda, prvenstveno Dragan Čović, redovno ignorišu taj događaj. Njegovo odsustvo s obilježavanja obljetnice nije samo politička poruka – ono je simbol odnosa koji vlada prema Hrvatima izvan Hercegovine, posebno onima koji su odlučili da se, uprkos svemu, vrate na područje Republike Srpske.
Tokom godina, Čović se profilirao kao suvereni vođa hrvatske politike u BiH, lider HDZ-a BiH, ali i kao političar koji se, prema riječima kritičara, otvoreno dodvorava srpskim političkim strukturama. Njegovo izlaganje u parlamentu Republike Srpske 2022. godine, kada je poručio: “Vi čuvajte RS. Na tome vam mogu svi samo zavidjeti”, odjeknulo je kao hladan tuš među preživjelima iz Briševa i šire hrvatske zajednice u entitetu RS. Takva izjava, istaknuta u trenutku kada se u Republici Srpskoj sistematski otežava život povratnicima, dodatno je osnažila osjećaj izdaje među malobrojnim Hrvatima koji još uvijek žive u tom dijelu BiH.
Prema tvrdnjama opozicionih i nezavisnih političkih i građanskih aktera, HDZ BiH se više ne ponaša kao snaga koja brani interese naroda, već kao instrument političkog oportunizma. Brojne su zamjerke na račun Čovićeve selektivne politike – dok se redovno pojavljuje na komemoracijama u Federaciji BiH, istovremeno izbjegava posjete mjestima poput Briševa, gdje je do danas ostalo tek nekoliko porodica koje se svake godine okupljaju da se sjete svojih najmilijih.
Ono što dodatno zgrožava jeste činjenica da su žrtve Briševa mučene i ubijane na najsurovije načine. Svjedoci govore o silovanjima, sakaćenjima, mučenjima, ubistvima cijelih porodica. Prema podacima, najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, dok je najstariji stradao 81-godišnji Stipo Dimač. Cijela sela su zbrisana, porodice poput Matanovića, Buzuka, Ivandića – gotovo u potpunosti iskorijenjene.
Uprkos svemu, institucije su zatajile. Pravda nije zadovoljena, odgovorni za zločine gotovo nikada nisu procesuirani, a glasovi preživjelih ostaju ignorisani. U takvom okruženju, odsustvo hrvatskih političkih predstavnika, posebno onih koji se nazivaju legitimnim, dodatno pojačava bol i osjećaj nepravde.
Prema riječima bivše saborske zastupnice Karoline Vidović Krišto, Čovićev odnos prema Briševu i njegovim žrtvama nije samo politička odluka već duboko civilizacijsko pitanje. Ona navodi da je pijetet prema žrtvama minimum koji se očekuje u svakoj evropskoj i demokratski uređenoj zajednici. Umjesto toga, lider HDZ-a BiH, prema njenim riječima, demonstrira nepoštovanje i licemjerje, pogotovo ako se u obzir uzmu njegove javne izjave i izostanak konkretnih djela.
Da stvar bude gora, u entitetu RS godinama se sprovode mjere koje dodatno otežavaju život povratnicima. Primjeri uključuju zahtjeve za odjavu zdravstvenog osiguranja iz Hrvatske, čime se želi dodatno destimulisati ostanak preostalih Hrvata u tom području. U kontekstu takvih događaja, prešutna podrška ili ignorisanje ovih problema od strane hrvatskih političkih lidera postaje jasan signal – Hrvati iz RS-a su politički otpisani.
Kada se sagleda šira slika, može se izvući nekoliko ključnih zaključaka:
-
Masakr u Briševu ostaje nekažnjen i marginalizovan u javnom diskursu;
-
HDZ BiH, umjesto da štiti sve Hrvate u BiH, selektivno pristupa problemima, fokusirajući se na Hercegovinu;
-
Dragan Čović, iako formalno predstavlja sve Hrvate, svojim izjavama i postupcima stvara dodatne podjele;
-
Preživjeli i potomci žrtava osjećaju se zaboravljenima, ne samo od međunarodne zajednice, već i od vlastitih političkih predstavnika.
Danas, nakon više od 30 godina od zločina u Briševu, selo je skoro u potpunosti napušteno. Bez ljudi, bez života, bez budućnosti, ono služi kao mračni podsjetnik na to šta se desi kada se žrtve zaborave, a politički interesi stave ispred humanosti. Među malobrojnim koji dolaze da se poklone sjenima ubijenih, nema onih koji se najglasnije pozivaju na legitimitet i zastupanje naroda. Za mnoge, to je možda i najveći poraz.
