Nataša Kandić o Vučićevom porazu: Zašto je baš njeno ime postalo političko oružje
Nakon izbornog poraza u Srbiji i obraćanja Aleksandra Vučića u kojem je, kako je i sam ironično naglasio, izdvojio samo jedno ime – Natašu Kandić – otvorilo se novo poglavlje u dugogodišnjem političkom sukobu između vlasti i jednog od najprepoznatljivijih glasova civilnog društva u regionu.
Osnivačica Fonda za humanitarno pravo, organizacija koja se godinama bavi dokumentovanjem ratnih zločina, pravom žrtava i suočavanjem s prošlošću, u razgovoru za Jutarnji list odgovorila je na Vučićeve poruke i objasnila zašto smatra da se njeno ime godinama koristi kao sredstvo političke mobilizacije, ali i zastrašivanja birača.
Kandić kaže da nije slučajno što je Vučić baš nju spomenuo u trenutku kada je pokušavao objasniti poraz svoje političke opcije. Prema njenom tumačenju, riječ je o dobro poznatoj taktici: kada vlast želi diskreditovati protivnike, posebno mlade i studentske pokrete, onda im pripisuje povezanost s osobama koje kod dijela javnosti izazivaju snažne emocije.
U ovom slučaju, tvrdi ona, cilj je bio prikazati studente kao političku snagu koja dijeli njene stavove o ratovima devedesetih, Haškom tribunalu, Ratku Mladiću i genocidu u Srebrenici, čime se nastoji izazvati otpor kod konzervativnijeg dijela biračkog tijela.
„Mislim da je od početka pokušavao koristiti moje ime za odvraćanje“, rekla je Kandić, dodajući da se takav obrazac u srbijanskoj politici koristi već godinama. U njenom objašnjenju, poruka nije bila namijenjena samo političkim protivnicima, nego i sopstvenim pristalicama, koje se kroz spominjanje njene osobe upozorava da su studenti, navodno, dio nekog šireg „anti-srpskog“ ili „izdajničkog“ fronta.
Time se, smatra ona, pokušava proizvesti dodatni strah i podjele, čak i onda kada se politička situacija mijenja u korist opozicije ili studentskih lista.
Govoreći o samom Vučićevom nastupu nakon priznavanja poraza, Kandić je primijetila da je obraćanje na početku imalo ton državničkog i pribranog govora, ali da je vrlo brzo skliznulo u prepoznatljivu retoriku napada, dramatizacije i traženja krivaca. Njena ocjena bila je oštra, ali i simptomatična za način na koji dio javnosti doživljava srbijanskog predsjednika: „Krenuo je kao svjetski političar, a završio kao kočijaš“.
Time je željela reći da je pokušaj da se poraz predstavi dostojanstveno ubrzo potonuo u političku nervozu i uvredljiv ton koji je godinama obilježio javni nastup vlasti u Srbiji.
Prema njenim riječima, činjenica da je razlika u glasovima bila uvjerljiva pomogla je da se smanji prostor za osporavanje rezultata i potencijalno nasilje nakon objave pobjede Studentske liste. Kandić je podsjetila da bi eventualni pokušaj izazivanja haosa na ulicama imao dalekosežne posljedice po sam režim.
„Da su njegove pristalice izazvale nasilje, ranjavanje ili ubijanje mladih, to mu niko ne bi oprostio“, naglasila je, ocjenjujući da bi takav scenario mogao značiti politički kraj i za Vučića i za stranku koju vodi. Ova izjava otvara i širi društveni kontekst: u atmosferi dubokih polarizacija, čak i izborni poraz postaje test granica političke odgovornosti i kontrole nad vlastitim pristalicama.
Posebnu pažnju Kandić je posvetila i neuspjehu Socijalističke partije Srbije, dugogodišnjeg partnera Srpske napredne stranke. Za nju taj rezultat ima simboličku težinu jer predstavlja slabljenje političke tradicije koja se godinama oslanjala na nasljeđe Slobodana Miloševića. Ipak, ona upozorava da ni takav ishod ne znači automatski dubinsku demokratsku obnovu. Pobjeda studenata, kako ističe, nije završetak nego početak.
Ono što tek treba pokazati jeste koliko daleko novi politički akteri mogu ići, imaju li snagu da izdrže pritiske i mogu li svoju energiju pretvoriti u trajne institucije i održive reforme.
U njenoj analizi, ključni izazovi za svaku novu vlast u Srbiji ostaju isti već decenijama: vladavina prava, borba protiv korupcije, sloboda medija i ozbiljno suočavanje s ratnom prošlošću. To su, smatra Kandić, oblasti bez kojih nema stvarne političke promjene. Posebno upozorava da društvo u kojem su uvrede, prijetnje i govor mržnje postali svakodnevica ne može brzo ozdraviti samo promjenom vlasti.
„Mi smo postali jedno zapušteno, neodgojeno, primitivno društvo“, poručila je, ističući da se politička kultura ne može promijeniti samo izbornim rezultatom, nego dugotrajnim obrazovanjem i javnim pritiskom.
Kandić zato vjeruje da Srbiji nisu potrebni samo novi političari, nego i „prosvjetitelji“ – ljudi iz akademske zajednice, kulture, obrazovanja i javnog života koji bi mogli pomoći da se promijeni način na koji društvo govori o sebi, svojim traumama i svojoj budućnosti.
U tom smislu, studentski pokret vidi kao važan signal da se među mladima javlja nova energija, ali ne i kao gotovu političku alternativu koja bi sama po sebi mogla riješiti duboko ukorijenjene probleme. To je, prema njenom mišljenju, početak procesa koji tek treba da pokaže svoju snagu.
U širem regionalnom kontekstu, slučaj Nataše Kandić pokazuje koliko su teme ratne prošlosti i dalje snažno prisutne u savremenoj politici Srbije. Čak i kada je riječ o izborima, ekonomiji ili studentskim protestima, diskusija se često vraća na pitanja iz devedesetih. Upravo zato njen odgovor Vučiću nije samo lični komentar, nego i podsjetnik da se bez otvorenog razgovora o odgovornosti, zločinima i propagandi ne može graditi stabilno društvo.
U tom smislu, njen nastup u medijima nije tek reakcija na jednu izjavu, nego nastavak dugogodišnje borbe da se javni prostor u Srbiji oslobodi manipulacije i straha.
Dok se političke posljedice izbora tek budu sabirale, jedno ostaje jasno: činjenica da je Vučić izdvojio upravo Natašu Kandić pokazuje koliko su simboli i dalje važni u srbijanskoj politici. Njeno ime, za dio javnosti povezano s ljudskim pravima, istinom i odgovornošću, za vlast ostaje zgodan alat za mobilizaciju protivnika. Upravo tu leži paradoks savremene Srbije – što su institucije slabije, to su simbolički sukobi glasniji.
A u tom sukobu, kako Kandić poručuje, prava borba još nije završena, nego tek počinje.
