Imam Ali ibn El-Medini, poznat kao jedan od najistaknutijih muhaddisa i učitelja imama El-Buharija, bio je vrhunski stručnjak u ocjenjivanju ravija, prenosilaca hadisa od ashaba, r.a. U njegovom vremenu, država je bila u blagostanju, a s tim blagostanjem došlo je do pojave kazivača priča, ljudi koji su bili plaćeni od strane tadašnjih halifa da pričaju zanimljive i zabavne priče za zabavu. Međutim, te priče su često bile iskrivljene ili izmišljene radi zabavljanja publike.
Suočen s ovom situacijom, imam El-Medini je izrekao jednu od svojih poznatih izreka: “Trojica koji najviše lažu su: kazivači priča, prosjaci i viđeni ljudi.” Ova izreka ukazuje na tri grupe ljudi koji su, prema njegovom mišljenju, skloni laganju iz različitih razloga.
Kazivači priča, prva grupa koju spominje, lažu jer su motivirani da zabave svoju publiku i zarade naklonost onih koji ih plaćaju. U svojim pričama često izmišljaju događaje ili preuveličavaju istinu kako bi njihove priče bile zanimljivije i privlačnije. Na taj način, njihov cilj nije prenošenje istine, već postizanje popularnosti i materijalne koristi.
Prosjaci, druga grupa, lažu kako bi izazvali sažaljenje i suosjećanje kod ljudi, nadajući se da će dobiti veću milostinju. Oni ponekad zlorabe osjećaje ljudi izmišljajući tužne ili tragične priče o svom stanju, sve s ciljem da izazovu veću darežljivost kod onih koji ih susretnu. Njihove laži su često motivirane potrebom ili pohlepom, a ne istinskom nevoljom.
Treća grupa koju El-Medini spominje su viđeni ljudi, odnosno oni koji su na položajima i koji uživaju određeni ugled u društvu. Kada su ga pitali šta je specifično za ove ljude, odgovorio je: “Oni kada govore, niko im se ne smije suprotstaviti i proturječiti, pa tako izmišljaju i lažu, hvale se i uzdižu, a svi prisutni samo šute.” Ova izjava oslikava moć koju ti ljudi imaju zbog svog položaja i ugleda. Oni su često okruženi ljudima koji ih ne žele ili ne smiju izazvati, pa to koriste kako bi uzdizali sebe ili širili neistine bez straha od osporavanja. Ova situacija omogućava im da slobodno lažu ili preuveličavaju, znajući da ih niko neće ispraviti ili dovesti u pitanje njihovu riječ.
Izreka imama El-Medinija nije samo kritika specifičnih grupa, već i važna pouka o tome koliko je istina dragocjena i koliko je važno biti svjestan laži koje mogu proći nezapaženo ili neosporeno zbog autoriteta, položaja ili želje za zabavom. Ona nas podsjeća na odgovornost koju svi imamo da prepoznamo i suprotstavimo se laži, bez obzira na to od koga dolazi, i da cijenimo istinu kao temeljnu vrijednost u svakodnevnom životu.
