Ilija Srdanović kao novo lice srpske politike: ljekar, profesor i mogući premijerski kandidat
Impresivna izborna pobjeda Studentske liste na vanrednim parlamentarnim izborima u Srbiji 25. oktobra 2026. godine otvorila je niz pitanja o tome ko bi mogao voditi novu vladu, a ime Ilije Srdanovića odmah se izdvojilo kao jedno od najčešće spominjanih. Iako je bio prvi na listi “Studentska lista – Studenti pobjeđuju”, to ne znači automatski da će upravo on postati predsjednik Vlade Srbije.
Struktura ovog političkog pokreta, kako studenti insistiraju, nije zasnovana na jednom lideru, nego na više kandidata i stručnjaka različitih profila, pa se i pitanje mandatara ostavlja otvorenim do zvanične odluke.
Srdanović je u javnosti prepoznat kao kardiolog iz Novog Sada, univerzitetski profesor i čovjek s dugogodišnjim iskustvom u zdravstvenom sistemu Srbije. Njegov uspon na političku scenu nije klasičan stranački put, već posljedica šireg društvenog angažmana koji je stekao kroz podršku studentskim protestima i javno zalaganje za reforme u zdravstvu.
Upravo ta kombinacija stručnosti i društvenog angažmana dala mu je kredibilitet među biračima koji su Studentsku listu doživjeli kao odgovor na dugogodišnje nezadovoljstvo stanjem u institucijama, obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti.
Rođen je 7. augusta 1970. godine u Novom Sadu, ali je djetinjstvo i školovanje proveo u Vrbasu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Potom je upisao Medicinski fakultet Univerziteta u Novom Sadu i diplomirao 1995. godine. Njegova profesionalna putanja nastavila se u pravcu interne medicine i kardiologije: specijalizaciju iz interne medicine završio je 2001, a subspecijalizaciju iz kardiologije 2004. godine. Akademski uspon zaokružio je magistarskim radom na Medicinskom fakultetu u Beogradu 2010.
godine, dok je doktorat iz oblasti kardiologije odbranio dvije godine kasnije u Novom Sadu. Ovakva biografija ga svrstava među rijetke političke aktere na Balkanu koji dolaze iz izrazito stručnog, a ne partijskog okruženja.
Od 1997. godine zaposlen je na Institutu za kardiovaskularne bolesti Vojvodine u Sremskoj Kamenici, ustanovi koja zauzima posebno mjesto u zdravstvenom sistemu Srbije zbog kompleksnosti i značaja liječenja srčanih i krvnih oboljenja. Na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu predaje od 2018. godine na Katedri za urgentnu medicinu, a 2025. stekao je zvanje redovnog profesora.
Time je njegov profesionalni autoritet dodatno učvršćen, jer se radi o ljekaru koji nije samo praktičar, već i nastavnik i stručnjak uključen u obrazovanje novih generacija medicinara.
Široj javnosti postao je poznat tokom studentskih protesta u Srbiji, kada je otvoreno stao uz studente i njihove zahtjeve. U februaru 2025. godine obratio im se ispred Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, a već narednog mjeseca pozvan je u policiju na razgovor po krivičnoj prijavi, i to u svojstvu građanina.
Taj događaj dodatno je pojačao njegovu vidljivost u javnosti i učinio ga simbolom otpora dijelu akademske zajednice koja je tražila promjene u društvu. Srdanović je ujedno i član mreže Slobodan univerzitet iz Novog Sada, koja je okupljala profesore i druge univerzitetske radnike angažovane u podršci studentskim zahtjevima.
Njegov politički profil dodatno se oblikovao kada je u junu 2026. godine bio kandidat nezavisne grupe ljekara “Naša komora” za direktora Ljekarske komore Srbije. Iako tada nije izabran, kandidatura je pokazala da Srdanović više nije samo akademski i stručni glas, nego i osoba koja se sve ozbiljnije uključuje u pitanja upravljanja institucijama.
U javnim nastupima posebno je naglašavao potrebu za jačanjem primarne i sekundarne zdravstvene zaštite, odnosno domova zdravlja, ambulanti i općih bolnica. Smatra da je decentralizacija ključna za funkcionalniji sistem, jer građani izvan velikih centara često ostaju bez pravovremenog i kvalitetnog liječenja.
U isto vrijeme, Srdanović je kritikovao način na koji se raspoređuju budžetska sredstva, posebno kada je riječ o velikim državnim projektima. Kao primjer navodio je ulaganja u nacionalni stadion, tvrdeći da bi novac trebalo usmjeriti u bolnice, opremu i plate zdravstvenih radnika. Ta vrsta poruke naišla je na snažan odjek među onima koji smatraju da su javne usluge godinama potiskivane u korist politički atraktivnih, ali manje urgentnih investicija.
U njegovom nastupu zdravstvena politika nije samo tehničko pitanje, već i društveno pitanje pravde, prioriteta i odgovornosti države prema građanima.
Iako se često u medijima predstavlja kao lice Studentske liste, studenti su još u septembru naglasili da on nije nosilac liste u zakonskom smislu, nego prvi kandidat. Ta razlika je politički važna, jer pokazuje da lista želi zadržati kolektivni karakter i izbjeći personalizaciju pokreta. Srdanović je i sam u više navrata govorio da Studentska lista ima više kandidata za svaku poziciju u budućoj vladi, što je ponovio i 20.
oktobra tokom gostovanja na Radio-televiziji Vojvodine, kada nije želio potvrditi da li je baš on kandidat za premijera. Time je ostavio prostor za stranačko i unutarpokretno dogovaranje, ali i za mogućnost da konačno rješenje bude rezultat šireg političkog konsenzusa.
Njegov odnos prema susjedima i regionalnoj politici također privlači pažnju. Srdanović zagovara unapređenje dobrosusjedskih odnosa i poštovanje suvereniteta država regiona, ali bez mnogo konkretnih detalja o mehanizmima saradnje. U intervjuu za zagrebački Večernji list kritikovao je politiku Aleksandra Vučića prema Hrvatskoj, ocjenjujući da takav pristup produbljuje tenzije i otežava normalizaciju odnosa.
Istovremeno, nije predstavio razrađen program prema Bosni i Hercegovini, niti se detaljnije izjašnjavao o odnosu prema entitetu Republika Srpska, što ostavlja otvorenim dio njegovog regionalnog političkog koncepta.
Kada je riječ o Kosovu, Srdanović zauzima jasan i nedvosmislen stav: smatra da je Kosovo sastavni dio Srbije, pozivajući se na ustavni poredak Republike Srbije. Prema njegovim riječima, Studentska lista poštuje Ustav i nastoji zaštititi interese srpske zajednice na Kosovu. U ovom segmentu njegove politike nema prostora za dvosmislenost, jer on Kosovo tretira kao pitanje državnog kontinuiteta i ustavne obaveze, a ne samo kao vanjskopolitički spor.
Takav stav će, bez sumnje, ostati jedno od centralnih pitanja u svakom budućem razgovoru o njegovoj mogućoj ulozi u izvršnoj vlasti.
Za razliku od jasnog stava o Kosovu, Srdanovićev odnos prema Evropskoj uniji i NATO-u ostaje oprezniji i otvoreniji. On ne odbacuje evropske integracije, ali nije ni bezuvjetni zagovornik brzog članstva Srbije u EU. Prioritetima smatra vladavinu prava, nezavisno pravosuđe i odlučnu borbu protiv korupcije, naročito kroz pregovaračka poglavlja 23 i 24, koja se odnose na pravosuđe, temeljna prava i sigurnost.
Zanimljivo je da smatra kako bi konačnu odluku o članstvu trebalo prepustiti građanima na referendumu, nakon završetka pregovora i široke javne rasprave. O NATO-u, Rusiji i drugim ključnim međunarodnim akterima govori vrlo oprezno, insistirajući na tome da se prije svake strateške odluke mora voditi ozbiljan društveni dijalog.
U jednom od ranijih intervjua podsjetio je i na svoje vojno iskustvo, govoreći o mobilizaciji tokom ratnih godina i o tome kako je kasnije doživljavao svoj poziv ljekara. U njegovoj interpretaciji, vojnički život nije samo onaj s puškom u ruci, nego i svakodnevna borba za spašavanje života pacijenata. Takav opis vlastitog puta pokazuje kako Srdanović svoje profesionalno i političko djelovanje vidi kao nastavak služenja zajednici, a ne kao ličnu ambiciju.
Upravo zato ga mnogi doživljavaju kao kandidata koji dolazi iz vanpartijskog i moralno naglašenog prostora, dok drugi upozoravaju da će tek u konkretnoj politici biti vidljivo koliko je takav pristup održiv.
Bez obzira na to hoće li zaista postati premijer ili ostati jedno od ključnih lica pobjedničke liste, Ilija Srdanović već sada predstavlja važan simbol promjene u srpskoj političkoj sceni. Njegova priča spaja medicinu, akademsku karijeru, društveni angažman i političku ambiciju, što ga razlikuje od uobičajenih partijskih aktera.
Upravo zbog toga njegovo ime izaziva veliko interesovanje u Srbiji, ali i u cijelom regionu, gdje se pomno prati svaki signal o tome kakav će kurs zauzeti nova politička garnitura nakon izbora. Ako Studentska lista zaista želi ostati vjerna obećanju o stručnosti, kolektivnosti i reformama, način na koji će riješiti pitanje premijera bit će jedan od prvih testova njene vjerodostojnosti.
