Klanje kurbana za umrlu osobu tema je koja uključuje različite stavove islamskih učenjaka. Prvo je potrebno razjasniti osnovne tačke o kojima se učenjaci slažu i one oko kojih se razilaze.
Nema neslaganja među učenjacima da je dozvoljeno zaklati kurban za umrlog ako je ta osoba za života ostavila oporuku u kojoj je izrazila želju da se kurban zakolje za nju nakon smrti. Takođe, ako je umrla osoba uvakufila imetak za tu svrhu, učenjaci se slažu da je klanje kurbana za nju dozvoljeno. Još jedna situacija u kojoj se učenjaci slažu je zavjet. Ako se umrla osoba zavjetovala da će zaklati kurban, ali je umrla pre nego što je ispunila taj zavjet, njenim nasljednicima je dozvoljeno, pa čak i obavezno, da zakolju kurban za nju. U svim ovim slučajevima, ako umrla osoba ostavi imetak za kurban, nasljednici su dužni da zakolju kurban za nju; ako imetka nema, to je preporučeno.
Međutim, kada umrla osoba nije ostavila oporuku, uvakufila imetak ili se zavjetovala, ali nasljednik ili neko drugi želi zaklati kurban za nju iz svog imetka, učenjaci imaju različita mišljenja.
Prvo mišljenje je da je to dozvoljeno i da nagrada stiže umrlom. Ovo je stav hanefijskog i hanbelijskog mezheba. Oni se oslanjaju na nekoliko dokaza, uključujući predaju od Alije, radijallahu anhu, i hadis od Džabira, radijallahu anhu, iako neki učenjaci smatraju da su ti hadisi slabi. Takođe, oslanjaju se na analogiju s nagradom sadake i obavljanja hadža za umrle, smatrajući da nema suštinske razlike između tih djela i klanja kurbana.
Drugo mišljenje je da nije dozvoljeno klati kurban za umrlog osim ako je umrli ostavio oporuku ili uvakufio imetak. Ovo je stav šafijskog mezheba. Oni argumentiraju da nije preneseno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba da su klali kurban za umrle bez njihove izričite želje.
Treće mišljenje je da je klanje kurbana za umrle pokuđeno, ali ako se ipak zakolje, to je ispravno. Ovo je stav malikijskog mezheba. Oni smatraju da klanje kurbana za umrle nije prenešeno od Poslanika niti od ashaba, i da je takvo klanje često motivirano hvalisanjem.
Ibn Usejmin, savremeni učenjak, razmatra tri vrste klanja kurbana za umrle. Prva je kada se klanje kurbana za umrle kombinuje s klanjem za sebe i porodicu, što je dozvoljeno. Druga je klanje prema oporuci umrlog, što je obavezno. Treća je dobrovoljno klanje posebnog kurbana za umrlog, što je dozvoljeno ali nije od suneta.
Dakle, najbliže ispravnom mišljenju je da klanje kurbana za umrlog nije sunet, ali je dozvoljeno. Izvršavanje oporuke umrlog je propisano, dok je dobrovoljno klanje kurbana za umrlog dozvoljeno, ali nije praksa koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ili ashabi slijedili.
