U mjestu Visoko, nedaleko od Sarajeva, živi jedna nana, muslimanka, koja je stekla nevjerojatno životno iskustvo. Ranije smo pisali o toplim i prijateljskim odnosima između muslimana i Srba koji žive u Bosni, uključujući priče o muslimanki koja se udala za Srbina i sada slavi i Bajram i Božić, kao i o Srbinu koji je prešao u islam i postao musliman.
Ovaj put donosimo dirljivu priču o nani koja je četiri godine provela u inostranstvu, tačnije u Austriji. Zbog određenih okolnosti, ona je živjela u kući popa, hrišćanina, ali je niko nije sprječavao da praktikuje svoje muslimanske vjerske običaje.
Nana je rodom iz Rogatice. Nakon što su se preselili iz tog mjesta, kupili su kuću u Visokom, u naselju Dobrinje. Iako je provela četiri godine u Austriji, kaže da se nikada nije mogla potpuno naviknuti na život tamo, te se odlučila vratiti u Bosnu, znajući da će joj život biti kvalitetniji.
“Živjela sam u popovoj kući. Niko mi nije branio moju nošnju, ni maramu, ni muslimansku haljinu. Četiri godine sam živjela u popovoj kući,” prisjeća se nana.
S ljubavlju govori o svom iskustvu života u popovoj kući i o tome kako se pop ophodio prema njoj. “Pop mi je rekao: ‘Majko, ti svoje običaje provodi, a ja ću svoje.’ Kad sam klanjala, on bi mi rekao: ‘Pametno majko, ti svoje, a i ja ću svoje.’ Poštovao je moju vjeru i ja sam poštovala njegovu. Niko se nikome nije miješao u običaje, čak sam imala podršku s njegove strane. Ni u jednom trenutku se nisam osjećala ugroženo ili diskriminisano.”
Njihov zajednički život bio je ispunjen druženjima i pažnjom prema jedni drugima. To je nanu posebno ispunjavalo. Što se života u popovoj kući tiče, ništa joj nije nedostajalo, osim rodne grude, prijatelja i Bosne i Hercegovine na koju je navikla.
“Kad bi pop došao s liturgije, rekao bi mom mužu: ‘Dedo, napravi nam kafu, nena klanja, a da mi sjednemo i ispričamo se.'”
Ova priča je svjedočanstvo o poštovanju druge vjere i razlika u svakom smislu. Ona nas podsjeća da trebamo voljeti svoje, a poštovati tuđe. Samo tada možemo reći da smo na pravom putu, bez obzira kojem Bogu se molimo.
Ova inspirativna priča nudi nam važnu lekciju o međusobnom poštovanju i toleranciji. Nana i pop su pokazali kako zajednički život može biti harmoničan i ispunjen ljubaznošću, čak i kada dolazimo iz različitih vjerskih pozadina. Njihov primjer služi kao podsjetnik da, uprkos razlikama, možemo živjeti u miru i slozi, stvarajući prijateljstva koja nadilaze religijske barijere.
