Zašto je izjava o djeci u Gazi izazvala toliko ogorčenja i šta ona otkriva o jeziku rata
Izjava izraelske parlamentarke Meirav Ben-Ari, prema kojoj su „djeca u Gazi sama sebi to prouzrokovala“, ponovo se pojavila na društvenim mrežama i izazvala snažne reakcije širom svijeta. Iako nije riječ o novoj izjavi, njeno ponovno kruženje otvorilo je staru, ali izuzetno važnu raspravu: gdje prestaje politički govor, a počinje opasno opravdavanje stradanja civila? Upravo zbog toga ova rečenica ne prolazi kao obična provokacija, nego kao primjer načina na koji se u kriznim vremenima može zamagliti granica između odgovornosti oružanih grupa i potpune nevinosti djece.
Ben-Ari je ovu izjavu izgovorila 16. oktobra 2023. godine tokom rasprave u izraelskom parlamentu, svega devet dana nakon napada Hamasa na Izrael 7. oktobra i početka širokih izraelskih vojnih operacija u Pojasu Gaze. U atmosferi dubokog šoka, straha i političke polarizacije, njene riječi su uslijedile kao odgovor na govor parlamentarke Aide Touma-Sliman, koja je naglašavala da dječiji životi ne smiju biti mjerljivi po nacionalnosti ili političkom identitetu. Ben-Ari je, međutim, insistirala na tome da ne postoji simetrija između izraelske i palestinske djece, pozivajući se na izraelske žrtve i taoce koje je Hamas odveo u Gazu. Upravo ta logika izazvala je najviše osuda, jer je u njenom nastupu mnogima zvučalo kao da se stradanje palestinske djece tretira kao nešto unaprijed zasluženo.
Važno je naglasiti da niko razuman ne negira težinu Hamasovog napada na izraelske civile. Ubijanje nevinih ljudi, uključujući djecu, i odvođenje talaca predstavljaju teška kršenja međunarodnog prava i elementarne ljudskosti. Međutim, činjenica da je jedan zločin počinjen ne daje moralno ni pravno pravo da se druga djeca predstave kao krivci za tuđe postupke. To je upravo srž problema. Djeca u Gazi nisu donosila političke odluke, nisu planirala napade, nisu birala strategiju Hamasa, niti su imala bilo kakvu stvarnu moć da spriječe događaje koji su doveli do rata. Kolektivna krivica, posebno kada se pripisuje djeci, suprotna je osnovnim principima pravde i zaštite civila.
Ova rasprava nije samo emocionalna, nego i pravna. Međunarodno humanitarno pravo jasno propisuje da civili moraju biti zaštićeni u oružanim sukobima, a djeca posebno. Kolektivno kažnjavanje je zabranjeno, bez obzira na to kojoj strani neko pripada, kakve političke stavove ima ili pod kakvim okolnostima živi. Kada se dijete predstavlja kao moralno odgovorno za postupke odraslih ili oružanih grupa, time se briše temeljna razlika između borca i civila. A upravo je ta razlika osnova svih normi koje bi trebale ograničiti brutalnost rata. Bez nje, prostor za opravdavanje nasilja postaje opasno širok.
U širem kontekstu, ovakve izjave imaju dalekosežne posljedice jer ne ostaju samo na nivou političkog prepucavanja. One oblikuju javno mnijenje, utiču na način na koji se mediji i publika odnose prema patnji, te mogu doprinijeti dehumanizaciji cijelih zajednica. Kada se djeca opisuju kao „zaslužna“ za vlastitu sudbinu, tada se stvara psihološka distanca prema njihovom stradanju. To je posebno opasno u sukobima u kojima je humanitarna situacija već katastrofalna, a broj civilnih žrtava raste iz dana u dan. U takvom okruženju, jezik postaje oružje: može upozoriti na zločin, ali može i otupiti savjest onih koji slušaju.
Istovremeno, ne treba zanemariti ni činjenicu da izraelsko društvo živi pod dubokom traumom nakon napada 7. oktobra. Porodice ubijenih i otetih traže odgovore, sigurnost i pravdu, a njihov bol je stvaran i ogroman. Međutim, upravo u takvim okolnostima političari imaju posebnu odgovornost da ne govore na način koji širi mržnju i opravdava kolektivnu osvetu. Patnja jedne strane ne briše pravo druge strane na život, dostojanstvo i zaštitu. Kada se umjesto toga koristi retorika koja implicira da su neka djeca manje vrijedna od druge, politički govor prelazi u moralno klizav teren iz kojeg je teško vratiti povjerenje u elementarne humane norme.
Djeca ne biraju rat, ali najčešće plaćaju njegovu cijenu
Jedna od najjednostavnijih, ali i najvažnijih istina u svakom oružanom sukobu jeste da djeca ne biraju gdje će se roditi, niti biraju političke lidere, sigurnosne strukture ili vojne strategije koje će obilježiti njihovo djetinjstvo. Dijete u Gazi nema kontrolu nad odlukama Hamasa jednako kao što dijete u bilo kojoj drugoj zemlji nema kontrolu nad odlukama vlasti koje upravljaju njegovom sudbinom. Zato je moralno i intelektualno pogrešno povezivati njihovo postojanje sa odgovornošću za napade koje su planirali i izveli odrasli akteri.
Ono što cijela priča dodatno produbljuje jeste činjenica da se u ratnim okolnostima često koriste pojednostavljeni narativi: „naša djeca“ i „njihova djeca“, „naši civili“ i „njihovi civili“. Takvo razmišljanje je razumljivo iz perspektive straha i tuge, ali postaje opasno kada se pretvori u politički princip. Ako se pravo na život počne mjeriti prema nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti, tada se otvara prostor za potpunu degradaciju međunarodnog poretka koji je nastao upravo da bi se spriječilo da civili budu proglašeni legitimnim metama. U tom smislu, reakcije na izjavu Meirav Ben-Ari nisu samo reakcije na jednu rečenicu, nego i na širi obrazac govora koji normalizuje neljudskost.
Organizacije za ljudska prava, pravni stručnjaci i brojni komentatori godinama upozoravaju da se javna retorika zvaničnika ne može posmatrati izolovano od posljedica koje proizvodi. Kada visoki politički predstavnik izgovori nešto što zvuči kao moralno opravdanje stradanja djece, ta izjava postaje dio dokumentacije o načinu na koji se govori o ratu i civilima. Upravo zato su takvi navodi kasnije dospjeli i u izvještaje organizacija za ljudska prava te u pravne podneske koji analiziraju javni diskurs izraelskih zvaničnika tokom sukoba. Riječima se ne ispaljuju projektili, ali se njima može pripremiti teren za njihovo lakše prihvatanje.
Na kraju, cijela polemika podsjeća na jednu od najstarijih i najtežih lekcija ratova: ako izgubimo sposobnost da vidimo dijete kao dijete, a civila kao civila, onda gubimo i minimum moralne orijentacije. Ne postoji politički cilj koji može učiniti dijete odgovornim za napad koji nije organizovalo, niti postoji opravdanje za govor koji tu razliku briše. Zato je važno insistirati na preciznosti, empatiji i pravnim standardima, posebno onda kada emocije prijete da potpuno preuzmu javni prostor. U suprotnom, najveće žrtve neće biti samo oni koji su već pogođeni ratom, nego i sama ideja da ljudski život ima jednaku vrijednost bez obzira na to gdje je neko rođen.
Izvori: Mondoweiss, Human Rights Watch, The Guardian, zapis sjednice Kneseta od 16. oktobra 2023. godine, dokumentacija Međunarodnog suda pravde. Napomena: u pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati, a sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
