Incident u Zemunu ponovo otvorio stare podjele u islamskim zajednicama u Srbiji
Na društvenim mrežama pojavio se snimak iz džamije u Zemunu, u Beogradu, koji je u kratkom vremenu izazvao veliku pažnju javnosti i dodatno produbio raspravu o odnosima unutar muslimanske zajednice u Srbiji. Na videu se vidi napeta situacija na prostoru oko minbera, gdje Muhamed Jusufspahić pokušava spriječiti drugog imama da održi hutbu pred okupljenim vjernicima.
Snimak je, prema navodima koji su pratili objavu, nastao u trenutku kada su već bile prisutne tenzije oko toga ko ima pravo da predvodi džemat i upravlja vjerskim prostorom.
Sam prizor dvojice muškaraca na stepenicama minbera, uz fizičko udaljavanje jednog od njih, postao je simbol mnogo šireg sukoba koji se ne tiče samo jedne džamije, nego i dugogodišnjih neslaganja između Islamske zajednice Srbije (IZS) i Islamske zajednice u Srbiji. Ove dvije organizacije već godinama djeluju u ambijentu dubokih podjela, različitih tumačenja nadležnosti i povremenih pokušaja približavanja koji su, kako se pokazuje, na terenu i dalje vrlo krhki.
Upravo zato je incident u Zemunu dočekan kao još jedan dokaz da formalni dogovori ne znače automatski i smirivanje stvarnih tenzija među vjernicima i vjerskim službenicima.
Džamija kao prostor vjere, ali i sporova oko nadležnosti
Prema informacijama koje su se pojavile ranije, sporna situacija u Zemunu nije nastala iznenada, nego je vezana za višednevne rasprave o pripadnosti džemata i načinu upravljanja džamijom. U takvim okolnostima, džamijski prostor prestaje biti samo mjesto molitve i postaje i prostor pravnih, organizacionih i identitetskih pitanja. To je posebno osjetljivo u sredinama gdje se vjerska pripadnost prepliće s dugim periodima institucionalnih neslaganja, pa svaki pokušaj promjene može izazvati snažne reakcije.
Iz Islamske zajednice Srbije ranije je saopćeno da je osoba koja više nije njihov vjerski službenik pozvala vjernike da u džamiji glasaju o tome kojoj zajednici džemat treba pripadati. U njihovom tumačenju, takav skup nije bio sazvan od strane ovlaštene osobe, zbog čega su tvrdili da nema ni formalnu ni vjersku legitimnost.
Posebno su naglasili da je Vakufska direkcija, kao vlasnik objekta, obavijestila nadležne organe o mogućim posljedicama, i to preventivno, kako bi se izbjegli sukobi i zaštitila sigurnost prisutnih.
U saopćenjima koja su uslijedila, iz ove zajednice poručeno je da nikome nije zabranjen ulazak u džamiju niti obavljanje molitve. Međutim, kako navode, ne može se glasanjem mijenjati vlasništvo nad objektom niti se mogu jednostrano preuređivati pravila funkcioniranja džemata. Ovakav stav pokazuje koliko je u ovakvim slučajevima teško odvojiti pravo na vjerski život od pitanja upravljanja imovinom, autoriteta i institucionalnog legitimiteta.
Upravo ta mješavina duhovnog i administrativnog najčešće proizvodi najdublje podjele.
Jusufspahić poručio da vrata džamije nisu zatvorena
Muhamed Jusufspahić, koji je predsjednik Sabora Islamske zajednice Srbije, u svom obraćanju pokušao je umiriti javnost porukom da niko nije izbačen iz vjerskog prostora i da niko nije spriječen da klanja. Njegova poruka bila je jasna: “Mi nikome nismo zatvorili vrata džamije, niti ćemo.” Time je pokušao naglasiti da je sloboda pripadanja nekoj vjerskoj organizaciji stvar ličnog izbora i da se taj izbor poštuje.
Ipak, iako je insistirao na tome da je svaki čovjek slobodan da pripada kome želi, Jusufspahić je istovremeno upozorio da događaji poput onog u Zemunu ostavljaju duboke posljedice. Prema njegovim riječima, ljudi koji su do jučer stajali u istom safu sada se nalaze na suprotnim stranama zbog pitanja koja nadilaze obične razlike u mišljenju.
Ovakva opaska otvara širi društveni kontekst: podjele unutar vjerskih zajednica ne pogađaju samo institucije, nego i porodice, prijateljstva i lokalne odnose koji se godinama grade.
Iz Islamske zajednice Srbije također su naveli da su godinama izloženi pokušajima promjena koje se često predstavljaju kao inicijative za ujedinjenje. Međutim, prema njihovom stavu, takvi procesi u praksi ne donose smirivanje, nego dodatno produbljuju postojeće nesporazume. To je važan element cijelog slučaja, jer pokazuje da pitanje jedinstva nije samo političko ili organizaciono, već i pitanje povjerenja. Bez tog povjerenja, čak i najbolja formalna rješenja ostaju slaba na terenu.
Reakcija Islamske zajednice u Srbiji i poziv na odgovornost institucija
Sa druge strane, Islamska zajednica u Srbiji saopćila je da su nakon događaja u džamiji u Zemunu imam i vjernici pozvani u Policijsku stanicu Zemun na informativne razgovore, što su oštro osudili. Takve reakcije dodatno komplikuju situaciju, jer svaki kontakt s institucijama reda u osjetljivim vjerskim sporovima odmah dobija i političku i emotivnu dimenziju.
Za dio javnosti, to može izgledati kao uobičajena procedura, ali za vjernike i vjerske službenike često djeluje kao znak pritiska i produbljivanja konflikta.
Upravo zbog toga se u ovakvim slučajevima često postavlja pitanje kako institucije trebaju reagirati kada se sporovi oko vjerske imovine i autoriteta prenesu u javni prostor. S jedne strane postoji potreba da se osigura red i spriječe incidenti, a s druge strane postoji obaveza da se poštuje vjerska autonomija i sloboda okupljanja.
Kada se ti interesi sudare, kao što se vidi u Zemunu, vrlo brzo nastaje prostor za međusobna optuživanja, sumnje i medijski pritisak.
Povelja o jedinstvu i stvarnost na terenu
Ono što cijelom slučaju daje dodatnu težinu jeste činjenica da su 14. augusta Islamska zajednica Srbije i Islamska zajednica u Srbiji potpisale Povelju o vraćanju jedinstva Islamske zajednice. Taj dokument je tada dočekan kao važan korak ka pomirenju nakon dugogodišnje podjele koja traje još od 2007. godine.
U javnosti je potpisivanje izazvalo nadu da bi muslimani u Srbiji konačno mogli ući u fazu zajedničkog djelovanja, barem kada je riječ o temeljnim vjerskim pitanjima.
Međutim, događaji u Zemunu pokazuju koliko je teško pretvoriti političko-vjerske dogovore u stvarnu praksu. Povelja može biti snažan simbol, ali bez rješavanja konkretnih pitanja poput upravljanja džamijama, ovlaštenja imama i kontrole vakufske imovine, simbolika ostaje nedovoljna. Zbog toga svaki novi incident vraća pažnju na činjenicu da proces približavanja nije linearan i da je potrebno mnogo više od jednog potpisanog dokumenta da bi se izgradilo trajno povjerenje.
Za sada ostaje otvoreno pitanje svih okolnosti snimljenog incidenta, kao i toga šta se tačno dogodilo tokom pokušaja održavanja hutbe. Ono što je već sada jasno jeste da je slučaj iz Zemuna ponovo razotkrio koliko su odnosi između dvije islamske zajednice osjetljivi i koliko lako mogu eskalirati kada se spore autoritet, imovina i pravo na upravljanje vjerskim životom.
Dok se čeka dodatno razjašnjenje, javnost ostaje suočena s još jednim primjerom kako stari raskoli nastavljaju oblikovati današnje odnose u vjerskom i društvenom životu Srbije.
