Hajra svom bratu Ismetu darovala bubreg: Kad ga vidim sa svojom porodicom, srce mi je još veće

Bezrezervna je ljubav između brata i sestre, a priča iz Bihaća o Ismetu Sijamhodžiću i njegovoj sestri Hajri Mahmutović to i potvrđuje.

Njihovu priču, ispunjenu strahom, nadom, porodičnom podrškom i neizmjernom ljubavlju, podijelili su za Hayat.ba.

Danas, kada je najteži period iza njih, Ismet se polako vraća svakodnevnom životu, svojoj porodici i djeci. Ono što je nekada izgledalo kao neizvjesna borba za zdravlje danas je priča o novom početku i zahvalnosti.

Jedanaest mjeseci na dijalizi

Ismet se prisjeća da je 15. maja 2025. godine, na svoj rođendan, prvi put priključen na dijalizu.

„To je osjećaj koji se ne može objasniti. To je vrsta šoka koji čovjek doživi i teško je objasniti. Supruga je bila sa mnom sve vrijeme, i na prvom uključenju na dijalizu, što mi je mnogo olakšavalo. Zamolio sam je da nikome ne govori da sam na dijalizi dok ne dođem sebi od prvog šoka“, prisjeća se Ismet.

Njegovo zdravstveno stanje bilo je ozbiljno, a ljekari su ga nakon nekoliko dana stabilizirali. Ubrzo je pušten kući, ali je njegov život narednih 11 mjeseci bio podređen odlascima na dijalizu, na koju je išao svaka dva dana.

Ipak, Ismet nije želio gubiti vrijeme. Nakon nekoliko mjeseci pokrenuo je proceduru za transplantaciju i počeo obavljati potrebne pretrage. U tome mu je pomogla porodica, a mogućnost da mu neko od najbližih daruje bubreg postala je nada kojoj su se svi okrenuli.

„Brat živi u Minhenu, a sestra je u Bihaću. Na kraju sam odlučio da to bude sestra. Pokrenuli smo proceduru i sve je išlo svojim tokom. Bili smo kompatibilni, hvala Bogu“, priča Ismet.

Transplantacija je obavljena 8. aprila 2026. godine na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, nakon čega je počelo novo poglavlje njegovog života.

„Od tada sam se vratio normalnom funkcionisanju, kao i svi ostali. Vraćam se normalnom životu, svojoj porodici i svojoj djeci“, kaže Ismet.

Najteže bilo gledati zabrinutost porodice

Iako se sam suočavao s ozbiljnim zdravstvenim problemima, Ismet je istovremeno brinuo i za one koje voli. Znao je da njegova bolest ne pogađa samo njega, već i suprugu, djecu, majku, brata i sestre.

Posebno mu je teško padalo saznanje da bi njegova sestra, koja ima vlastitu porodicu, zbog njega mogla biti izložena riziku.

„I ona ima svoju porodicu. Tu je i moja majka, u čijim sam očima vidio veliku zabrinutost. Tu su i moja djeca. Sve su to teški trenuci koji čovjeka pogađaju“, govori Ismet.

Jedno sjećanje posebno mu je ostalo urezano u pamćenje.

„Jedan od najtežih trenutaka bio je kada dođem kući nakon dijalize, koja traje četiri sata, a moja mala djevojčica me pita: ‘Kad će ovo proći, babo, i da li te boli?’ Ja na to nemam odgovor“, prisjeća se.

Upravo su takvi trenuci bili dodatni podsjetnik na to koliko mu je potrebna transplantacija i koliko bi novi bubreg značio ne samo njemu nego i cijeloj porodici.

Hajra i brat Ismet

Dok je Ismet prolazio kroz dijalizu i neizvjesnost, njegova sestra Hajra Mahmutović znala je da želi pomoći bratu.

Njihov odnos, kako sama kaže, nije oduvijek bio bez svađa. Odrasli su kao i mnoga braća i sestre, uz prepirke i zadirkivanja, pa su često bili, narodski rečeno, kao pas i mačka. Ipak, iza svega je oduvijek stajala velika ljubav.

Hajra kaže da voli svu svoju braću i sestre, a ima ih osmero, ali da je Ismet u njenom srcu ipak za nijansu iznad ostalih. Kada je saznala da mu je potrebna pomoć, nije se premišljala.

„Gledala sam kako prolazi tu dijalizu i nije mi bilo nimalo lako. Bilo mi je teško to gledati. Još prije dijalize, kada je imao neku operaciju, rekla sam mu da sam tu na raspolaganju ako mu ikada bude trebalo. On me nije ni pitao, sama sam to predložila“, priča Hajra.

Njena odluka naišla je na podršku supruga, ali i ostalih članova porodice. Iako je i sama majka troje djece, nije dozvolila da je strah zaustavi.

„Moj suprug mi je rekao da je uz mene, kakva god da bude moja odluka, i da me podržava u svemu. Kada sam trebala ići u Sarajevo na pretrage, on je ostao ovdje i brinuo se o svemu. Podršku sam imala i od svekra i svekrve. Svi oni vole mog brata“, kaže Hajra.

Nije se plašila operacije, samo je čekala vijesti o bratu

Hajra priznaje da je i sama iznenađena koliko je bila smirena uoči operacije. Dok su mnogi oko nje brinuli zbog mogućih komplikacija, ona je, kako kaže, noć prije zahvata provela potpuno opušteno.

Nije razmišljala o tome šta bi se moglo dogoditi njoj. Jedino što je željela bilo je da transplantacija uspije i da njen brat dobije priliku za novi život.

„Ni sama ne mogu vjerovati da sam noć prije operacije bila toliko opuštena, kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. Jedva sam čekala da čujem je li transplantacija uspjela. Ispitivala sam doktore o njegovom stanju i rekla da neću ići kući dok ga ne posjetim. Čim je došao sebi, javio mi se“, prisjeća se Hajra.

Danas, kada se prisjete tog perioda, oboje osjećaju prije svega sreću i zahvalnost. Najteži dani ostali su iza njih, a ono što je nekada bilo izvor straha danas je postalo još jedna potvrda njihove bliskosti.

„Kada ga vidim sa svojom porodicom, srce mi je još veće. Kada vidim da je sve uredu, budem sretna. Svaki njegov odlazak u Sarajevo pratim pozivima, pitam kako je, a viđamo se stalno jer živimo blizu. Non-stop smo u kontaktu. U kontaktu sam i s ostalom braćom i sestrama, ali s njim posebno. Ovo iskušenje nas je još više zbližilo“, govori Hajra.

Oglas

„Imao sam želju da budem donor, a onda je meni zatrebao bubreg“

Ismetova priča nosi i posebnu poruku. Još kao srednjoškolac razmišljao je o tome da jednog dana nekome daruje organ i tako spasi život. Nije mogao ni zamisliti da će se jednog dana naći na drugoj strani, u situaciji u kojoj će upravo njemu biti potrebna takva pomoć.

Zbog vlastitog iskustva danas posebno govori o važnosti donorstva i podizanju svijesti o darivanju organa.

„Kao srednjoškolac imao sam želju da budem donor organa, ali život piše priče. Na kraju sam ja bio taj kojem je organ bio potreban. Svima bih preporučio da barem razmisle o tome da budu donori. Ja sam bio zdrav i govorio da ću nekome dati organ, a onda je meni zatrebao. To je humano djelo kojim spašavate nečiji život“, poručuje Ismet.

Dodaje da bi volio da se o donorstvu više govori i da ljudi razumiju koliko takva odluka može značiti nekome ko čeka priliku za novi život.

„Onome ko je zdrav ništa više na svijetu ne treba. Svakome preporučujem da razmisli o donorskoj kartici. Nikada se ne zna ko je s druge strane i kada nekome možete spasiti život“, kaže Ismet.

Danas, nakon svega što su prošli, Ismet i Hajra nastavljaju živjeti svoje živote, okruženi porodicom i ljudima koji su im bili podrška u najtežim trenucima.

Za Ismeta je 8. april datum novog početka. Za Hajru je to dan kada je njen brat dobio priliku da se vrati životu kakav je nekada poznavao. A za oboje, to je podsjetnik da se i u najtežim trenucima nada ponekad pojavi upravo tamo gdje je oduvijek bila – u porodici.
hayat