Moć dove koja donosi izlaz iz svake teškoće
U životu vjernika postoje trenuci kada riječi ljudi ne mogu pomoći, kada savjeti presuše, a teret na prsima postane toliko težak da čovjek traži samo jedno: izlaz, olakšanje i smiraj. Upravo u takvim trenucima vjera uči čovjeka da se okrene Allahu, dželle šanuhu, jer On jedini otvara vrata koja su ljudima zatvorena.
Među dovama koje su posebno povezane s nadom, spašavanjem i Božijom milošću nalazi se dova Junusa, alejhis-selam, dova koju je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo sa posebnim naglaskom i zakletvom, želeći svom ummetu ukazati na njenu veličinu.
Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, nema nijednog vjernika koji prouči ovu dovu, a da mu Allah neće dati izlaz iz situacije u kojoj se nalazi“, on to nije izgovorio slučajno niti bez duboke mudrosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kao istinoljubivi i povjerljivi vjerovjesnik bio onaj čiji se govor prihvata bez dodatnog potvrđivanja.
Ipak, njegova zakletva u ovom slučaju bila je snažan podsjetnik da se radi o dovi čija se vrijednost ne smije potcijeniti. Ovakav način govora pokazuje koliko je želio da muslimani zapamte ovu dovu i da je nose sa sobom u trenucima straha, neizvjesnosti i lične ili porodične poteškoće.
Ova predaja nije samo zbir riječi, nego i priča koja nas podsjeća kako su ashabi pažljivo slušali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nastojali zapamtiti svaku njegovu pouku. U doba halife Omera ibn el-Hattaba, radijallahu anhu, u Poslanikovoj džamiji dogodio se događaj koji je otkrio koliko su i veliki ashabi mogli osjećati nelagodu zbog nečeg što nisu do kraja razumjeli.
Sa’d ibn Ebi Vekkas, radijallahu anhu, prolazeći pored Osmana ibn Affana, radijallahu anhu, nazvao mu je selam, ali odgovor nije dobio. Povrijeđen i zbunjen, Sa’d se požalio halifi Omeru, koji je odmah pozvao Osmana da objasni šta se desilo.
Osman je u početku negirao da je uopće čuo selam, a zatim je, nakon što je Sa’d potvrđivao i zaklinjao se, priznao da je selam bio izgovoren, ali da mu misli tada nisu bile slobodne da odmah odgovori.
Kada ga je Omer, radijallahu anhu, upitao šta ga je toliko okupiralo, Osman je spomenuo događaj koji je još uvijek nosio u srcu. Kazao je da je jednom prilikom sjedio sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u džamiji kada je čuo te riječi o dovi koja donosi izlaz iz svake nevolje.
Svi prisutni su s nestrpljenjem čekali da čuju njen tekst, jer je obećanje bilo izuzetno snažno, ali je tada u džamiju ušao beduin i postavio pitanja o vjeri. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odmah se posvetio odgovoru na njegova pitanja, a okupljeni ashabi su ostali bez prilike da saznaju završetak predaje.
Upravo zato je Osman, radijallahu anhu, ostao opterećen tim sjećanjem i godinama poslije nije zaboravio da nije saznao jednu od najvažnijih dova koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo.
Sa’d ibn Ebi Vekkas, radijallahu anhu, kasnije je objasnio da je on ipak saznao odgovor. Pratio je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do njegove kuće i pitao ga za dovu o kojoj je govorio.
Tada mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otkrio da je riječ o dovi koju je učio njegov brat Junus, alejhis-selam, dok je bio u najvećem iskušenju: „La ilahe illa ente, subhaneke inni kuntu minez-zalimin“.
U prijevodu: „Nema boga osim Tebe, Slavljen neka Si, ja sam se zaista ogriješio prema sebi.“ Ova kratka, ali izuzetno duboka dova nosi u sebi priznanje Božije jednoće, veličanje Allaha i iskreno priznanje vlastite slabosti i pogreške. U njoj se sastaju tevhid, tesbih i tevba, odnosno vjera, slavljenje i pokajanje.
Posebna snaga ove dove ogleda se u njenom kur’anskom kontekstu. Allah, dželle šanuhu, opisuje stanje Junusa, alejhis-selam, kada je napustio svoj narod, a potom se našao u tminama iz kojih čovjek sam ne može izaći.
Kur’an navodi: „I Zunnunu se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti – pa poslije u tminama zavapi: ‘Nema boga osim Tebe, hvaljen neka Si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!’ – odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike.“ (El-Enbija, 87-88).
Ovi ajeti nisu samo historijski zapis o jednom poslaniku, već i univerzalna poruka da Allah spašava one koji Mu se obraćaju iskreno, ma koliko njihova situacija bila teška.
Islamski učenjaci su isticali da završne riječi ajeta „eto, tako Mi spašavamo vjernike“ ukazuju da ovo nije dova ograničena samo na Junusa, alejhis-selam. Naprotiv, ona postaje put spasa za svakog vjernika koji je izgovara sa iskrenošću, sviješću o vlastitoj potrebi za Allahom i osjećajem poniznosti.
U tome je i velika poruka za savremenog čovjeka: problemi nisu znak da je Allah daleko, nego prilika da se srce vrati Onome koji jedini ima moć promijeniti stanje. Vjernik koji uči ovu dovu ne traži samo izlaz iz konkretne nevolje, nego i duhovno čišćenje, smirenje i povratak Allahu.
Ova dova ima i snažnu psihološku i duhovnu dimenziju. U njoj čovjek prvo potvrđuje da je Allah jedan i jedini, zatim priznaje da je On savršen i čist od svakog nedostatka, a potom bez ustručavanja priznaje vlastitu grešku. To priznanje nije poraz, nego početak oslobađanja.
Mnogi ljudi u nevolji osjećaju da su sami, ali ova dova uči da nije potrebno imati savršen život da bi se čovjek približio Gospodaru; potrebno je imati iskreno srce i jezik koji priznaje istinu. Zato se ova dova preporučuje posebno u trenucima tuge, pritiska, straha, bolesti, gubitka, porodičnih nesuglasica i svakog drugog stanja u kojem čovjek osjeća da mu je potrebna Allahova pomoć.
Važno je i to da dova nije mehaničko ponavljanje riječi. Njena snaga se posebno osjeća kada je izgovorena sa iskrenošću, skrušenošću i potpunim oslanjanjem na Allaha. Zbog toga musliman treba birati trenutke kada se dova posebno prima, poput vremena nakon namaza, u zadnjoj trećini noći, između ezana i ikameta, na sedždi i u drugim mubarek vremenima.
Ako ova dova postane dio svakodnevnog zikra, ona može biti svjetlo koje prati čovjeka kroz iskušenja, ali i podsjetnik da se rješenje ne traži samo u ljudskim planovima, nego prije svega u Božijoj milosti.
Zato ovu dovu ne treba čuvati samo za sebe. Lijepo je naučiti je, razumjeti njeno značenje i prenijeti je članovima porodice, prijateljima i svima koji prolaze kroz teškoće. U vremenu kada mnogi ljudi nose nevidljive terete, jedna ovakva dova može postati izvor nade, smirenja i duhovne snage. U njoj nema dužih objašnjenja, ali ima srži vjere: Allah čuje, Allah zna i Allah otvara vrata spasa.
Ko iskreno zaziva svoga Gospodara, neće ostati bez odgovora, čak i ako se odgovor ne pojavi odmah na način koji očekuje.
Na kraju, dova Junusa, alejhis-selam, ostaje jedno od najljepših podsjećanja da se vjernik ne predaje očaju. Neka ova dova bude saputnik svakome ko se osjeća opterećeno, izgubljeno ili slomljeno. Neka bude izgovorena iz srca, uz suzu, uz nadu i uz potpuno povjerenje u Allahovu milost. Jer kada se rob iskreno vrati svome Gospodaru, tada se i najtamnije tminе mogu pretvoriti u izlaz, a najveća iskušenja u početak olakšanja.
