Trinaest godina od tragedije koja je zauvijek obilježila bosanskohercegovački sport
Prošlo je 13 godina otkako je Bosna i Hercegovina izgubila trojicu mladih navijača koji su s ogromnom radošću krenuli na put iz snova, a kući se, nažalost, nikada nisu vratili. Hasib Mahmić, Almir Kasumović i Vildan Pehlić stradali su 16. oktobra 2013. godine u saobraćajnoj nesreći na povratku s historijske utakmice reprezentacije BiH u Kaunasu, susreta koji je našem fudbalu donio prvi plasman na Svjetsko prvenstvo.
Ova godišnjica i danas izaziva posebne emocije, ne samo među njihovim porodicama, prijateljima i sugrađanima, nego i među svima koji pamte atmosferu tadašnjeg uspjeha Zmajeva. Tragedija je bila bolan podsjetnik da sportska radost ponekad zna vrlo brzo biti zasjenjena ljudskom nesrećom. Upravo zato se svake godine, uz sjećanje na pobjedu protiv Litvanije, neizostavno spominju i imena trojice mladića čiji je život prekinut na povratku kući.
Na ovaj datum oglasio se i Emir Spahić, nekadašnji kapiten reprezentacije Bosne i Hercegovine, a danas sportski direktor, koji je i ranijih godina pokazivao koliko mu ovo sjećanje znači. Njegova poruka bila je kratka, ali snažna: „Rahmet vam duši, Krajišnici moji ljuti“. U nekoliko riječi sažeo je poštovanje, tugu i zahvalnost prema navijačima koji su nesebično pratili reprezentaciju i ostali trajno upisani u kolektivno pamćenje bh. fudbala.
Spahićev gest nije samo formalna objava na društvenim mrežama. On podsjeća da se među sportistima i navijačima stvaraju veze koje prevazilaze teren, rezultat i novinske naslove. Tokom godina, upravo su takvi trenuci pokazali koliko je reprezentacija Bosne i Hercegovine postala zajednički simbol ponosa, identiteta i nade. Zato se tragedija iz 2013. godine ne doživljava samo kao saobraćajna nesreća, nego kao događaj koji je duboko pogodio cijelu zemlju.
Put za istoriju završio se bolnim jutrom kod Lomže
Nesreća se dogodila u jutarnjim satima 16. oktobra 2013. godine u Poljskoj, nedaleko od Lomže, oko 150 kilometara od Varšave. Trojica navijača, koji su imali svega 23, 25 i 27 godina, vraćali su se iz Litvanije nakon utakmice koju će Bosna i Hercegovina pamtiti kao najvažniju u svojoj fudbalskoj historiji. U vozilu je bio i Adis Ćoralić, koji je preživio nesreću, ali je zbog zadobijenih povreda morao biti zbrinut u bolnici u Poljskoj.
Tek nekoliko sati ranije, na stadionu u Kaunasu, slavila se pobjeda nad Litvanijom rezultatom 1:0. Gol Vedada Ibiševića, nakon sjajne asistencije Edina Džeke, donio je Bosni i Hercegovini plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Bio je to trenutak koji je ujedinio cijelu državu, trenutak koji su generacije sanjale.
Međutim, euforija je vrlo brzo ustupila mjesto nevjerici i tuzi, kada je stigla vijest da su Hasib, Almir i Vildan izgubili živote na putu kući.
U takvim trenucima fudbal prestaje biti samo igra. On postaje dio života, ali i dio kolektivne žalosti. Upravo zato se tragedija s pravom pamti kao jedna od najtužnijih epizoda vezanih za reprezentaciju BiH. Iako je taj period bio obilježen istorijskim sportskim uspjehom, mnogi se i danas najprije sjećaju ljudi, a tek onda gola i plasmana na Mundijal.
Veliki ispraćaj i trajno sjećanje u Krajini
Od Hasiba Mahmića, Almira Kasumovića i Vildana Pehlća oprostile su se hiljade ljudi. Njihova zajednička dženaza održana je 20. oktobra 2013. godine na stadionu Mladosti u Vrnograču, a tadašnji izvještaji govorili su o više od 10.000 prisutnih. Takav odziv pokazao je kolika je bila snaga zajedništva i koliko su stradali bili voljeni i poštovani u svojoj sredini.
Među onima koji su prisustvovali posljednjem ispraćaju bio je i Emir Spahić, tadašnji kapiten reprezentacije. Njegovo prisustvo imalo je simboličnu težinu, jer je pokazalo da su navijači i igrači dio iste priče. Uz porodice i prijatelje, došli su i navijači, komšije, poznanici i građani iz brojnih krajiških mjesta. Ta masovna okupljanja nisu bila samo izraz tuge, nego i potvrda da je Krajina uvijek znala stati uz svoje ljude.
Posebno mjesto u sjećanju zauzima činjenica da se njihova imena i danas spominju s poštovanjem. U Krajini se godišnjica ne obilježava samo riječima, nego i djelima. Tako su Muradif Murgy Hodžić i Elvis Hozdić i ove godine krenuli na tradicionalno trčanje posvećeno trojici poginulih navijača. Njihova ruta vodi iz Velike Kladuše prema Vrnograču, a taj simbolični put predstavlja način da se oda počast mladićima čiji su životi prerano ugašeni.
Sportska pobjeda koja je postala dio nacionalne memorije
Susret u Kaunasu nije važan samo zbog rezultata. On je bio kruna višegodišnjeg rada, borbe i vjerovanja da Bosna i Hercegovina može do najveće fudbalske scene. Odlazak na Svjetsko prvenstvo 2014. godine u Brazil bio je historijski podvig, ali i potvrda da je generacija tadašnjih reprezentativaca ostavila neizbrisiv trag.
Za navijače iz cijele zemlje, a posebno za one koji su iz Krajine krenuli na dug put prema Litvaniji, taj događaj bio je mnogo više od obične utakmice.
Zbog toga se Hasib, Almir i Vildan ne pamte samo kao stradalnici, nego i kao ljudi koji su svojim prisustvom nosili duh zajedništva i vjere u reprezentaciju. Njihove sudbine podsjećaju da navijačka odanost nije samo pjesma na tribinama, nego i spremnost da se pređe stotine kilometara kako bi se bodrila domovina. U tom smislu, njihova imena zauzimaju posebno mjesto u priči o bh. fudbalu.
Posebno se pamte i riječi Hasiba Mahmića, izgovorene prije utakmice za SportSport.ba: „Jedino što želimo je da se navijači vrate sretno u miru i rahatluku i da ovaj Bajram proslave s najboljim poklonom“. Te riječi danas zvuče još snažnije, jer otkrivaju koliko je navijačima bilo važno da radost bude podijeljena, mirna i dostojanstvena. Nažalost, upravo oni koji su s takvom emocijom krenuli na utakmicu nisu dočekali povratak.
Danas, 13 godina kasnije, sjećanje ne blijedi. Svaka godišnjica podsjeća da sport može biti izvor najveće radosti, ali i da iza svakog velikog slavlja stoje stvarni ljudi, stvarne porodice i stvarni životi. Zato se ime Hasiba Mahmića, Almira Kasumovića i Vildana Pehlća izgovara s posebnom težinom.
Njihova priča ostaje trajno urezana u historiju bosanskohercegovačkog sporta, ali i u srca svih onih koji vjeruju da se najveće pobjede nikada ne smiju odvajati od poštovanja prema ljudima koji ih slave.
