Rebiul-evvel i smisao mevluda: mjesec u kojem se prisjećamo Poslanika, alejhis-selam
Mnogo ljudi može bez poteškoće nabrojati datume važnih svjetskih događaja, historijske prekretnice ili sportske uspjehe, ali kada dođu do pitanja koje se tiče rođenja posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda, alejhis-selam, nastaje zastoj. Upravo ta situacija otkriva koliko je današnji čovjek često spreman da pamti ono što je školski ili medijski nametnuto, a zanemaruje ono što je duhovno i identitetski presudno. Rebiul-evvel, treći mjesec islamskog kalendara, nije samo još jedan period u godini, nego vrijeme u kojem muslimani širom svijeta obnavljaju sjećanje na dolazak najuzvišenijeg uzora čovječanstva.
Ovaj mjesec u islamskoj historiji nosi posebnu težinu jer je u njemu, prema predaji i tradicionalnom muslimanskom razumijevanju, rođen Muhammed, alejhis-selam, ali i jer je u njemu preselio na Ahiret. To znači da rebiul-evvel za vjernike nije tek povod za emotivno prisjećanje, nego i poziv na duboko promišljanje o početku i kraju jednog ljudskog života koji je promijenio tok historije. Mevlud nije samo ceremonija, nego prilika da se zastane i pita: šta nam znači Poslanikovo rođenje, šta znači njegovo poslanstvo i koliko se njegov primjer vidi u našem svakodnevnom životu?
Rođenje Poslanika, alejhis-selam, u historijskom smislu nije običan događaj. U muslimanskoj predaji ono označava početak nove epohe, dolazak svjetlosti u vrijeme duboke duhovne, moralne i društvene tmine. Arapsko društvo tog doba bilo je opterećeno plemenskim sukobima, nepravdom, poniženjem slabih, idolopoklonstvom i nedostatkom trajnih moralnih načela koja bi mogla ujediniti ljude. U takvom ambijentu pojavljuje se čovjek čije će poslanstvo postati temelj promjene čitavog društva. Njegov dolazak nije bio samo dolazak djeteta, nego dolazak poruke koja će iz temelja preoblikovati poimanje pravde, milosti, odgovornosti i odnosa prema Bogu i ljudima.
Važno je razumjeti da se o Muhammedu, alejhis-selam, ne govori samo kao o velikoj historijskoj ličnosti, nego kao o čovjeku kroz kojeg je Allah, džellešanuhu, pokazao kako izgleda život u ravnoteži između duhovnosti i ljudske prirode. On nije bio nedodirljiva figura bez emocija, nego čovjek koji je osjećao bol, radost, tugu i suosjećanje, ali koji nikada nije izgubio moralni kompas. Upravo ta ljudskost, spojena s izuzetnom čistoćom karaktera, čini ga najuzvišenijim uzorom. U tome leži njegova posebnost: bio je čovjek među ljudima, a ipak je svojim karakterom nadilazio uobičajene ljudske slabosti.
Poslanik kao učitelj ljudskosti, milosti i dostojanstva
U životopisu Muhammeda, alejhis-selam, posebno se ističe njegova skromnost. Iako je imao autoritet, bio je blag; iako je bio vođa, nije bio ohol; iako je mogao raspolagati moći, nije je koristio za ličnu korist. Odbacivao je raskoš kao životni ideal i birao jednostavnost, a njegova blizina drugima nije bila zasnovana na nadmoći nego na ljubaznosti i pažnji. Ljudi su kod njega nalazili sigurnost, ali i pouku. Oni koji su mu bili bliski nisu ga voljeli samo zbog njegovog položaja, nego zbog topline koja je zračila iz njegovog karaktera.
Njegova snaga nije se ogledala u grubosti, nego u sposobnosti da vodi ljude bez ponižavanja. Poučavao je, savjetovao, opominjao, ali i opraštao. Bio je utočište za slabe, oslonac za potlačene i umirujući glas za one koje je bol savladala. To je jedan od razloga zašto mevlud nije puko prisjećanje na rođendan, već prilika da se razmisli o tome kako izgleda islam kao živa praksa. Ako vjerujemo da slijedimo Poslanika, onda se to mora vidjeti u načinu na koji govorimo, slušamo, opraštamo i odnosimo se prema onima koji su nam povjereni.
Jedna od najdirljivijih slika iz njegove biografije jeste trenutak smrti njegovog sina Ibrahima. Kada je dijete bilo na samrti, Poslanik, alejhis-selam, zaplakao je. Drugovi su bili iznenađeni, a on je objasnio da su suze izraz samilosti, ali da vjernik ne smije izgovoriti ništa čime bi bio nezadovoljan njegov Gospodar. Ovaj događaj jasno pokazuje da islam ne traži od čovjeka da ukine emocije, nego da ih ukroti i usmjeri. U tome se vidi veličina Poslanika: bio je dovoljno blag da plače, ali i dovoljno svjestan da ostane u predanosti Bogu.
Ta uravnoteženost između osjećaja i poslušnosti Bogu jedna je od najdubljih lekcija rebiul-evvela. U vremenu kada se često slavi snaga bez suosjećanja, uspjeh bez morala i autoritet bez odgovornosti, Poslanikov primjer vraća čovjeka suštini. On nije učio samo kako se obavlja ibadet, nego i kako se živi sa drugim ljudima. U njegovom primjeru vjernik uči da je vjera prisutna u svakom detalju: u riječima, u pogledu, u strpljenju, u odnosu prema porodici, komšijama, siromašnima i putnicima.
Šta rebiul-evvel znači muslimanu danas
Muslimani širom svijeta obilježavaju mevlud na različite načine, a pristupi se razlikuju od zajednice do zajednice. Ipak, suština ostaje ista: ovaj mjesec treba biti vrijeme sjećanja, zahvalnosti i preispitivanja. Nije dovoljno samo izgovoriti lijepu riječ o Poslaniku, alejhis-selam, ako se njegov sunnet ne prepoznaje u svakodnevnom ponašanju. Mevlud bi zato trebao biti više od svečanosti; on bi trebao biti podsjetnik da vjera nije samo skup formalnosti, nego živi odnos prema Bogu, ljudima i sebi samome.
U tom smislu, pitanje mevluda nije samo pitanje historije, nego i pitanje identiteta. Ako je Muhammed, alejhis-selam, naš poslanik, onda njegovo rođenje mora imati mjesto u našem srcu. Ako je on naš učitelj, onda bismo morali ozbiljno razmisliti koliko smo naučili od njega. Ako je on donosilac milosti, onda ne bismo smjeli živjeti u stalnoj grubosti, osudi i sebičnosti. Obilježavanje mevluda zato nije tek tradicija; ono je način da se vjernik podsjeti na vlastitu dužnost prema vjeri koju nasljeđuje.
Velika vrijednost ovog mjeseca leži i u tome što podsjeća na završetak poslanstva, ali ne i na kraj vjere. Kada je Muhammed, alejhis-selam, preselio, islam nije nestao; naprotiv, vjera je tada bila upotpunjena i potvrđena kao završna objava. Kur’anski ajet o upotpunjenju vjere pokazuje da je njegova misija ispunila svoju svrhu. Njegova smrt nije značila poraz, već završetak jedne božanske zadaće i početak odgovornosti njegovih sljedbenika da žive ono što je on donio.
Zato je rebiul-evvel mjesec radosti, ali i mjesec ozbiljnosti. Radost nije samo u ukrasima, prigodnim programima i lijepim govorima, nego u odluci da se popravi vlastiti život. Mevlud znači podsjetnik da musliman treba biti bolji čovjek, čestitiji u poslu, pravedniji u porodici, milostiviji prema slabima i iskreniji u vjeri. Ako ovaj mjesec ne ostavi trag u našim postupcima, onda smo propustili njegovu duboku poruku.
Na kraju, rebiul-evvel nas uči da sjećanje na Poslanika, alejhis-selam, nije sentimentalna navika, nego duhovna obaveza. Njegov život je poziv da se čovjek uzdigne iznad sebičnosti i ravnodušnosti, da se vrati milosti, istini i odgovornosti. Mevlud, ako ga ispravno razumijemo, nije samo spomen jednog datuma, nego podsjetnik na to da je među ljudima živio čovjek čiji je život bio primjer kako se slavi Bog i voli čovjek. To je poruka koju vrijedi obnavljati svake godine, ali i svakoga dana.
