Ana Lalić Hegediš o postizbornoj Srbiji: olakšanje, oprez i trauma koja ne prolazi
Novinarka i predsjednica Nezavisnog društva novinara Vojvodine Ana Lalić Hegediš bila je gošća emisije „Špica“ na TVSA, gdje je iz egzila govorila o političkoj i društvenoj atmosferi u Srbiji nakon izbora, o dugogodišnjim pritiscima na novinare, kao i o posljednjim hapšenjima koja su uslijedila uoči konstituirajuće sjednice Narodne skupštine zakazane za 17. novembar. Njen razgovor nije bio samo analiza trenutne političke situacije, nego i svjedočanstvo o godinama pritisaka, straha i institucionalnog raspada u kojem su novinari i kritički orijentisani građani živjeli pod stalnim tenzijama.
Govoreći o izborima na kojima je pobjedu odnijela Studentska lista, Lalić Hegediš je podsjetila da je u izbornoj noći, za razliku od dijela javnosti koji je reagovao euforično, osjetila prije svega olakšanje. Međutim, kako je naglasila, ta emocija nije značila i potpuni mir. Nakon tri sedmice, kaže, ostaje oprezna i svjesna da promjene u društvu ne dolaze preko noći. „Radujem se još uvijek, svjesna sam promjena, ali i dalje moram priznati da sam oprezna“, poručila je, dodajući da se lično ne može opustiti sve dok, kako je rekla, posljednji srpski radikal ostaje u vlasti, na javnoj funkciji ili prisutan u medijskom prostoru.
Ova vrsta opreza, prema njenim riječima, nije politički pesimizam nego posljedica dugotrajnog iskustva života u sistemu u kojem su kritičari vlasti često bili izloženi kampanjama linča, prijetnjama i institucionalnom ignorisanju. Lalić Hegediš je podsjetila da se atmosfera u Srbiji godinama gradila na polarizaciji, demonizaciji neistomišljenika i normalizaciji nasilja u javnom diskursu. U takvim okolnostima, čak i kada dođe do izbora koji obećavaju promjene, povjerenje se ne obnavlja lako, jer ljudi koji su godinama bili mete pritisaka znaju da se strukture moći ne mijenjaju samo promjenom izbornih rezultata.
Iskustvo prijetnji, hapšenja i egzila
Posebno potresan dio razgovora odnosio se na njeno lično iskustvo. Lalić Hegediš je podsjetila na hapšenje 2020. godine, ali i na činjenicu da je tokom 2024. primila čak 1.200 prijetnji, uključujući i ozbiljne prijetnje smrću. Istakla je da tek nakon fizičkog odlaska iz Srbije postaje jasno koliko je zapravo bio visok nivo stresa kojem su ona i njen kolega Dinko Gruhonjić bili izloženi. Prema njenim riječima, život pod stalnim pritiskom stvara stanje trajne pripravnosti u kojem osoba više ne funkcioniše normalno, nego živi u stalnom očekivanju nove prijetnje ili incidenta.
„Vjerujte mi, imam PTSP u onom standardnom smislu riječi“, rekla je, opisujući kako izgleda svakodnevica kada su sloboda kretanja, privatnost i lična sigurnost svedeni na minimum. Kazala je da su ona i ljudi oko nje bili prisiljeni da razvijaju unaprijed osmišljene rute kretanja, da žive uz obezbjeđenje i video-nadzor, te da stalno osluškuju prostor oko sebe. Takav način života, kako je objasnila, ne ostavlja posljedice samo na novinare nego i na njihove porodice, prijatelje i sve one koji dijele isti prostor straha.
Ono što posebno zabrinjava, prema njenom mišljenju, jeste činjenica da su tokom protekle dvije godine između dvoje i šestoro novinara iz Srbije u svakom trenutku bili prinuđeni da potraže neku vrstu egzila ili zaštite u inostranstvu. Taj podatak, kako je naglasila, govori da problem nije individualan niti slučajan, nego sistemski. Kada novinari napuštaju zemlju da bi sačuvali goli život i elementarnu sigurnost, to više nije pitanje lične odluke, već simptom duboke krize slobode medija i opšteg demokratskog poretka.
Medijska sloboda pod pritiskom i „kolektivna terapija“
Lalić Hegediš je ocijenila da će nakon godina života u stanju konstantnog adrenalina biti potrebna ono što je nazvala „kolektivna terapija“. Tom formulacijom željela je opisati ne samo psihološke posljedice za novinare, već i šire društvene rane koje su ostale iza dugogodišnjeg političkog pritiska, propagande i nasilnog javnog diskursa. Ona smatra da veliki broj građana, ne samo novinara, nosi posljedice stresa, straha i osjećaja bespomoćnosti, te da će oporavak društva zahtijevati vrijeme, institucije i ozbiljan obračun s praksama koje su proizvele takvo stanje.
U tom kontekstu, značaj nezavisnog novinarstva postaje još veći. Lalić Hegediš je u razgovoru zapravo podsjetila da bez slobodnih medija nema ni ozbiljne javne kontrole vlasti, niti se može govoriti o demokratskom društvu. Novinari koji iznose informacije u neprijateljskom okruženju često nisu samo izvještači, već i mete sistema koji odbija da trpi kritiku. Zato su, po njenom mišljenju, prijetnje novinarima uvijek i prijetnje javnom interesu, jer cilj nije samo ušutkati jednog pojedinca nego zastrašiti cijelu profesiju.
Hapšenja, promjene i ironična tranzicija vlasti
Osvrćući se na aktuelna hapšenja povezana s ranijim nasiljem nad studentima i demonstrantima, Lalić Hegediš je poručila da se ključne društvene promjene i buđenje građanske svijesti nisu dogodili preko noći, niti tek u trenutku formalnog preuzimanja institucija. Prema njenom mišljenju, važan preokret počeo je već s izlaskom ljudi na ulicu i s protestima koji su pokazali da se nezadovoljstvo nagomilalo do tačke u kojoj ga više nije bilo moguće ignorisati. Ipak, sama činjenica da se hapšenja događaju dok nova vlast još nije formalno preuzela institucije, za nju je simptomatična i pomalo apsurdna.
Upravo zbog toga je i njen komentar bio ironičan: smatra da je smiješno ko danas hapsi u Srbiji, dok se istovremeno politički vrh ponaša kao da nema odgovornosti za prethodni period nasilja i represije. Podsjetila je da ni u tužilaštvu ni u policiji nije došlo do stvarnih kadrovskih promjena, što znači da su mnoge institucije i dalje kadrovski i politički zarobljene starim sistemom. Zbog toga, kako je rekla, ispada da oni „i dalje sami sebe hapse“, što je, u njenom tumačenju, ilustracija koliko je tranzicija vlasti nedovršena i koliko je teško očekivati pravdu bez dubinske reforme institucija.
Ovakav pogled otvara i šire pitanje odgovornosti državnih struktura u periodu između starog i novog političkog poretka. Ako se institucije ne mijenjaju suštinski, onda se, upozorava Lalić Hegediš, mijenja samo politička kulisa, dok mehanizmi pritiska ostaju isti. Upravo zato njene riječi imaju težinu ne samo kao novinarsko svjedočanstvo, nego i kao upozorenje da promjena režima ne znači automatski i promjenu sistema. Bez reforme policije, tužilaštva, medija i javne sfere, opasnost od ponavljanja istih obrazaca i dalje ostaje visoka.
Razgovor Ane Lalić Hegediš na TVSA tako je ponudio mnogo više od puke političke procjene postizbornih prilika u Srbiji. On je otvorio prostor za razumijevanje dubine trauma koje su nastale pod dugotrajnim pritiscima, ali i za uvid u to koliko je teško ponovo izgraditi povjerenje u institucije, medije i javni govor. Njena poruka je jasna: promjene su moguće, ali bez istinske odgovornosti, sigurnosti i institucionalne obnove nema trajnog olakšanja. Zato je, kako se iz njenog nastupa moglo zaključiti, oprez i dalje nužan, čak i onda kada se čini da je politički vjetar napokon počeo puhati u drugom smjeru.
