U posljednjim izjavama Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, ponovo se otvorila tema njegovog navodnog sukoba s bivšim američkim ambasadorom u Bosni i Hercegovini, Cliffordom Bondom, što je izazvalo pažnju javnosti, kako zbog sadržaja samih tvrdnji, tako i zbog političkog konteksta u kojem su iznesene. Ove izjave izrečene su tokom sjednice Narodne skupštine RS, u okviru šire rasprave o migracijama i međunarodnim pritiscima na unutrašnju politiku Bosne i Hercegovine.
Naime, Dodik se prisjetio događaja iz 2002. godine, u periodu kada, kako navodi, nije obnašao funkciju premijera i kada je bio uključen u pravosudni proces. Tada je, tvrdi, došlo do neobičnog i neformalnog susreta s američkim ambasadorom Bondom, koji je, prema njegovim riječima, zatražio sastanak izvan službenih institucija – upravo na Dodikovom privatnom imanju. Posebno je naglasio da je ambasador predložio šetnju pored jezera, što mu je, kako kaže, odmah izazvalo sumnju.
Tokom te šetnje, Dodik tvrdi da mu je Bond iznio konkretan prijedlog: da prizna krivicu u tadašnjem sudskom procesu kako bi se, po mišljenju američkog diplomate, “demonstrirala funkcionalnost pravosuđa”. Prema Dodiku, obećana mu je kazna od šest mjeseci zatvora, koja bi kasnije bila zamijenjena uslovnom od dvije godine. Ovakav prijedlog izazvao je snažnu emotivnu reakciju kod njega, te je, kako je rekao, ozbiljno razmišljao o fizičkom obračunu s ambasadorom, ali je odustao iz straha zbog brojnosti njegovog osiguranja.
U nastavku priče, Dodik prenosi još jednu izjavu američkog diplomate koja ga je, tvrdi, zatekla više od prethodnih – Bond je navodno rekao da u budućnosti u Republici Srpskoj neće živjeti Srbi, već “neki drugi narodi iz daleka”, što je Dodik tada protumačio kao mogući scenario rata u kojem će muslimani uz pomoć zapada protjerati Srbe. Međutim, kako dodaje, s vremenom je počeo drugačije tumačiti tu izjavu.
Po njegovim sadašnjim shvatanjima, iza tog navodnog komentara krije se šira i dugoročnija strategija koja uključuje:
-
Geopolitičko reprogramiranje prostora Balkana putem imigracionih politika.
-
Snažan arapski uticaj i lobiranje u američkim administrativnim krugovima, naročito u mandatima Clintona, Obame i Bidena.
-
Finansijsku podršku iz arapskih zemalja usmjerenu ka “pacifikaciji Republike Srpske i marginalizaciji srpskog naroda”.
Dodik tvrdi da ova “strategija” ima za cilj da transformiše demografski sastav entiteta, čime se, po njegovim riječima, sistematski podriva dejtonski položaj Republike Srpske. Smatra da je upravo iz tog razloga svih prethodnih trideset godina postojao stalni pritisak da se RS onemogući u ostvarivanju svojih nadležnosti i da se svede na praznu političku formu.
Važno je napomenuti da ova priča o susretu s Bondom nije nova. Dodik ju je prvi put iznio prije četiri godine, ali ju je tada američka ambasada u BiH kategorički demantovala, ocijenivši njegove tvrdnje kao “neutemeljene”. Unatoč tome, Dodik sada ponavlja svoju verziju događaja, i to u kontekstu rasprave o novim migracionim politikama koje, kako kaže, nameće međunarodna zajednica.
Na sjednici Narodne skupštine RS, on je povezao ovu staru anegdotu s aktuelnim izazovima, posebno kritikovanjem plana britanskog premijera Keira Starmera, za kojeg tvrdi da ima namjeru “distribuirati milione migranata po Zapadnom Balkanu”. Takav potez vidi kao dio šireg plana za kulturnu i demografsku promjenu ovih prostora, pri čemu Republika Srpska postaje posebno ranjiva meta.
U tom kontekstu, Dodik je pozvao poslanike da podrže zakonske prijedloge koji bi u potpunosti zabranili ulazak migranata u Bosnu i Hercegovinu, naglašavajući da je riječ o zaštiti nacionalnog interesa i identiteta srpskog naroda.
Njegove riječi bile su nabijene emocijama i naglašenim osjećajem prijetnje izvana. Govorom je pokušao ojačati sliku Republike Srpske kao žrtve dugoročne međunarodne zavjere, uz istovremeno pozivanje na političko jedinstvo i otpornost unutar entiteta.
Zaključno, Dodikova priča ne djeluje kao jednostavno prisjećanje na lični susret, već se koristi kao sredstvo za legitimizaciju njegovih sadašnjih političkih stavova i mjera. Time gradi narativ prema kojem je RS konstantno izložena pritiscima i opasnostima, kako unutrašnjim tako i spoljnim, a svaki oblik protivljenja njegovoj politici prikazuje se kao dio šireg plana destabilizacije entiteta.
Ostaje otvoreno pitanje vjerodostojnosti ovakvih tvrdnji, s obzirom na prethodno negiranje američke ambasade, no nesporno je da ovakvi narativi služe kao snažno sredstvo političke mobilizacije i retoričkog pritiska u trenucima kada se odlučuje o važnim zakonodavnim pitanjima.
