Politički potres u Srbiji i početak nepoznatog perioda: šta znači pobjeda studentskog pokreta
Rezultat vanrednih parlamentarnih izbora u Srbiji otvorio je novo poglavlje u političkom životu ove zemlje, a posljedice tog ishoda osjetit će se daleko izvan njenih granica.
Kako je za Fokus ocijenio Dragan Popović, direktor Centra za praktičnu politiku iz Beograda, riječ je o političkom zemljotresu koji nije samo promijenio odnos snaga u Srbiji, nego i poslao poruku cijelom regionu da su društvena mobilizacija, upornost i organizacija i dalje sposobni proizvesti duboke političke promjene.
Popović je naglasio da je pobjeda studentske liste, odnosno pokreta koji je izrastao iz studentskog nezadovoljstva i šireg društvenog otpora, gotovo bez presedana u savremenoj evropskoj politici. Prema njegovim riječima, u pitanju je organski pokret mladih ljudi koji se organizovao bez klasične partijske infrastrukture, oslanjajući se na direktnu demokratiju i unutrašnju samoodrživost.
Upravo zato, smatra on, ova pobjeda ima simboličku težinu veću od samog izbornog rezultata, jer pokazuje da i u okolnostima snažne koncentracije moći postoji prostor za politički preokret.
Posebno je važno, ističe Popović, da studentski pokret nije imao nikakvu institucionalnu prednost. Nije upravljao nijednom lokalnom samoupravom, nije imao podršku većine državnih institucija, a ni međunarodni akteri nisu stajali iza njega u mjeri u kojoj to često biva slučaj kod velikih političkih promjena. U takvim okolnostima, pobjeda dobija dodatnu težinu, jer je ostvarena uprkos sistemu koji je bio postavljen tako da je otežava.
To je, prema Popoviću, dokaz da demokratska energija može nadjačati i veoma ukorijenjene autoritarne mehanizme.
Studentski pokret kao politički eksperiment bez presedana
Jedno od ključnih pitanja koje se otvara nakon izbornog preokreta jeste kako će Studentska lista, sada kao politički subjekt, upravljati državom. Popović smatra da će formalne odluke i dalje donositi parlament i nova vlada, ali da će način na koji je pokret izgrađen ostaviti trag na cijeli sistem.
Strukture poput studentskih plenuma i građanskih zborova, koje su nastale u atmosferi protesta i građanske mobilizacije, mogle bi postati zanimljiv dodatak demokratskom životu Srbije, jer nude model participacije koji izlazi izvan klasičnog partijskog okvira.
Prema njegovom tumačenju, Srbija je sada ušla u svojevrsni društveni i politički eksperiment. Ne radi se samo o smjeni vlasti, nego o pokušaju da se provjeri može li jedan pokret nastao iz studentske pobune prerasti u održiv politički sistem.
To je, kako kaže, nešto što do sada nije viđeno u ovakvom obliku, jer studenti nisu samo artikulisali nezadovoljstvo nego su i preuzeli odgovornost da vode široko pobunjeno društvo prema promjeni režima. Upravo zato će naredni mjeseci biti presudni, ne samo za Srbiju nego i za način na koji region i šira međunarodna javnost razumiju mogućnosti demokratske transformacije.
Ipak, jedna od najvećih nepoznanica odnosi se na praktično funkcionisanje vlasti. Popović upozorava da će tek vrijeme pokazati da li će studentska energija i horizontalna organizacija moći da se prevedu u stabilne institucije. Pitanja poput toga ko će donositi političke odluke, kako će se usaglašavati različiti stavovi i na koji način će se zadržati povjerenje onih koji su pokret podržali, biće od presudnog značaja.
U demokratskoj teoriji legitimnost je važna, ali u praksi je još važnije kako se ta legitimnost pretvara u svakodnevno upravljanje državom, budžetom, institucijama i javnim politikama.
Moguće opstrukcije i snaga bivšeg režima
Jedna od tema koja se prirodno nameće jeste i ponašanje Srpske napredne stranke i ljudi koji su do sada činili okosnicu vlasti Aleksandra Vučića. Iako je politička dominacija SNS-a ozbiljno uzdrmana, Popović ne isključuje mogućnost da dio te strukture pokuša da uspori tranziciju ili sačuva svoje interese.
Kako je rekao, autokratski sistemi se dugo održavaju na strahu, a kada se taj strah počne lomiti, zajedno s njim slabe i poluge kontrole koje su godinama držale ljude u poslušnosti.
Uprkos tome, Popović ne vjeruje da je SNS u stanju proizvesti dugotrajne i ozbiljne blokade. Po njegovom mišljenju, takvi režimi često djeluju snažno spolja, ali su iznutra krhki i osjetljivi na promjenu političke atmosfere. Kada vlast počne da se urušava, otvara se prostor za razne oblike pregrupisavanja, a dio aktera može pokušati da zaštiti ličnu moć, poslovne interese ili imovinu stečenu kroz zloupotrebe.
To je, kaže on, najvjerovatniji oblik otpora koji bi nova vlast mogla da očekuje.
U takvim okolnostima, politička tranzicija ne zavisi samo od izborne pobjede, nego i od sposobnosti novih aktera da izgrade institucionalni odgovor na moguće opstrukcije. To podrazumijeva i pravosuđe, i policiju, i upravu, ali i javnost koja će morati ostati angažovana kako bi se spriječio povratak starih obrazaca ponašanja.
Zbog toga je, po mišljenju sagovornika, najvažnije očuvati društvenu energiju koja je dovela do promjene, jer bez nje i najjača izborna pobjeda može postati prolazna.
Šta promjena vlasti znači za BiH, Republiku Srpsku i Dodika
Veliku pažnju izazvala je i Vučićeva poruka nakon izbora, u kojoj je nagovijestio da će se vidjeti kakav će odnos nova politička realnost u Srbiji imati prema Republici Srpskoj. To pitanje je važno za cijeli region, jer su odnosi Beograda i Banje Luke godinama bili jedan od ključnih stubova regionalne politike Srbije.
Popović smatra da je Milorad Dodik izgubio važnog saveznika, što bi moglo uticati na ton i sadržaj budućih odnosa.
Prema njegovoj procjeni, svaka srpska vlast će i dalje održavati bliske veze s Republikom Srpskom, ali neće nužno imati isti pristup kao prethodni režim. Novi politički akteri mogli bi pokazati više spremnosti da razgovaraju i s drugim strankama i institucijama u Bosni i Hercegovini, a ne samo s Dodikom.
Takav pristup, smatra Popović, bio bi važan jer bi značio priznanje da Dodik nije isto što i Republika Srpska, niti je on jedini politički glas Srba u BiH.
To bi, kako naglašava, moglo otvoriti prostor za kvalitetniji i uravnoteženiji dijalog između Srbije i Bosne i Hercegovine. Iako u ovom trenutku Srbiju vjerovatno više zaokupljaju unutrašnji izazovi, promjena odnosa prema BiH ne mora doći odmah u prvom planu. Ipak, historijski gledano, svaka situacija u kojoj susjedne države Srbije nisu prioritet u smislu političkog upravljanja i dnevne manipulacije, može biti dobra za stabilnost regiona.
Manje instrumentalizacije, a više realne saradnje, poruka je koju ova promjena potencijalno nosi.
U širem kontekstu, događaji u Srbiji mogli bi uticati na političku dinamiku čitavog zapadnog Balkana. Ako jedan snažno centralizovan i dugo nepromijenjen sistem može biti poražen od strane pokreta koji je izrastao iz studentskog aktivizma, to će imati odjeka i u drugim društvima gdje postoje slični obrasci nezadovoljstva.
Zato ovaj izborni rezultat nije samo priča o jednoj zemlji, nego i o tome kako se politička energija mladih, kada je organizovana i istrajna, može pretvoriti u stvarnu promjenu.
