Danas, hodajući Baščaršijom krećući se Zlatarskom ulicom, naletim na momka onako sasvim obično obučenog, malo utučenog, povučenog, koji se okrenu prema meni da me nešto pita.
Po govoru tijela već sam znao koje pitanje slijedi i zavukao sam ruku u desni džep.
Pitao me je: “Izvini, imaš li bilo šta, gladan sam, nisam jeo…?”
U trenu sam mu već pružao 1 KM u ruku dok mi se obraćao.
Uzimajući kovanicu, onako umoran, iscrpljen, gledao me i nastavio: “Ako misliš da lažem, foliram, evo uzmi mi ti nešto da jedem, u pekari, bilo gdje, baš sam gladan…” pokazujući mi na dlanu oni istu 1 KM što sam mu dao.
Jednostavno, nisam mogao ostati na tome, zatvorih mu dlan i rekoh: ”Hajde samnom.
U blizini, nalazi se sokak koji vodi prema buregdžinici koja je bila udaljena 10-tak metara i ušli smo unutra.
-“Koju ćeš pitu brate?”
-“Zeljanicu, ako može?!”
Prodavačica, navadila je porciju, i on je sjeo za stol, dok sam ja s njom na kasi htio da platim 3 KM koliko je zeljanica iznosila na vagi. Dao sam joj 5 KM i zamolio je da mu zamota još 2 KM zeljanice za ponijeti kada pojede pitu, koju je već iza mojih leđa jeo.
Okrećući se, slušao sam ga kako se zahvaljuje nekoliko puta pa ga pitah odakle je, jer ga nikada nisam vidio u gradu:
“Iz Foče sam, došao sam, moram na sud ujutro u 9:00 sati.”
Pitah ga je li povratnik što mi je potvrdio te rekao da je u Foči tokom agresije izgubio roditelje i da ima samo tetku s kojom živi. Starosti je oko 27-30 godina.
Pitah ga kako se zove: Muris H. (zadržat ću prezime)
Poselamih ga u prolazu i na vrata.
Vraćajući se putem kojim sam došao, više puta sam ponovio u sebi: ”HALAL MU BILO”, i onako razmotavao nekakav film po glavi, o Foči, o agresiji o zločinima.
Nakon stotinjak metara, sjeo sam u auto i samo ga pomjerio par metara nazad, na mjesto koje se nenaplaćuje jer ću se zadržati u gradu danas.
Izašao sam iz auta, napravio bukvalna dva koraka, svega ukupno 1 minut nakon što sam se poselamio s Murisom i… Praveći drugi korak od auta, spustio sam glavu i … Ostao zatečen, ukopan, naježen preko cijelog tijela (i sad se ježim čim pomislim) ugledavši ispred svojih nogu kovanicu od 5 KM!
Podigao sam je i dugo vrtio po glavi stotine filmova. Dugo me držao taj osjećaj u i po tijelu zatečenosti…
Allah je zaista velik, najveći i njemu nema ravnog, On opominje, nagrađuje, oprašta i kažnjava. Prepričao sam to danas nekoliko puta, i svaki put tokom priče naježio se baš kao i sada!
Nihad Aličković
