Dova, sabur i potraga za bračnim drugom: priča o tome kako se srce smiruje kada se čovjek osloni na Allaha
U životu čovjeka postoje trenuci kada se njegove planove, želje i nadanja počnu prelamati kroz ono što je mnogo dublje od obične svakodnevice. Jedan od takvih trenutaka je potraga za bračnim drugom.
Mnogi taj proces doživljavaju kao niz slučajnih susreta, razgovora, preporuka i procjena, ali oni koji vjeruju znaju da iza svega stoji i nešto što se ne vidi očima: dova, iskrena predaja Allahu, dž.š., i povjerenje da On najbolje zna kome će otvoriti vrata haira.
Dok sam jednog ramazanskog dana išao iz džamije, razgovor sa mojim amidžićem skrenuo je na temu braka, izbora supruge i onoga što je najvažnije kada čovjek traži životnog saputnika. Govorio je mirno, bez pretjerivanja, ali sa posebnom zahvalnošću u glasu. Bio je zadovoljan svojim brakom, a još više suprugom, i to ne samo zbog onoga što je ona kao osoba, već i zbog puta kojim su došli jedno do drugog.
Najviše me je zainteresovalo to što je rekao da je dugo upućivao dovu Allahu, dž.š., moleći Ga da mu podari suprugu koja je vjernica. I, kako je kazao, Allah mu je tu dovu uslišao.
Do tada sam dovi pridavao značaj, ali nisam razmišljao o njoj tako praktično i konkretno. Naravno da čovjek moli za zdravlje, nafaku, hair i oprost, ali meni je njegova priča otvorila jedan potpuno novi pogled: dova se može upućivati i za buduću suprugu, za bračnog druga, za osobu s kojom ćeš dijeliti život, odgovornost, kuću, radost i iskušenja.
Tada sam prvi put ozbiljno osjetio koliko je važno da čovjek ne traži samo ono što mu se sviđa na prvi pogled, već ono što će ga dugoročno voditi ka Allahovom zadovoljstvu.
Od tog trenutka počeo sam učiti jednostavnu, ali za mene veoma snažnu dovu: „Allahu, podari mi onu s kojom ćeš Ti biti zadovoljan.“ U toj rečenici nije bilo ničega pretjeranog, a sadržavala je sve. Nije to bila dova za idealizovanu sliku, niti za osobu koju će definisati samo izgled ili prolazna simpatija.
Bila je to dova za mir, za sklad, za ono što je u skladu s vjerom i istinskim vrijednostima. Shvatio sam da kada čovjek traži suprugu na način kako je to propisano i preporučeno u islamu, on zapravo ne traži samo partnericu, nego i pomoć na putu ka ahiretu.
U međuvremenu mi je i majka više puta spominjala jednu djevojku, opisujući je kao vjernicu, skromnu i odgojenu. Međutim, tada joj nisam pridavao posebnu pažnju. Kao što se često dešava, čovjek ima svoj plan i svoje predstave o tome kako bi sve trebalo izgledati, pa lako zanemari savjet najbližih.
Moje traganje krenulo je drugim smjerom, onim koji nije bio u skladu ni sa majčinim prijedlogom ni sa onim što sam u dovama tražio od Allaha, dž.š. Bilo je pokušaja, bilo je razgovora i prilika koje su izgledale obećavajuće, ali su se pokazale pogrešnim ili nedovoljnim. U takvim momentima čovjek osjeti koliko je lako izgubiti smjer kada se osloni samo na emociju i procjenu.
Ipak, iako su se putevi predamnom granali i iako sam povremeno gubio nadu, nastavljao sam s istom dovom. To je možda jedan od najtežih, ali i najljepših dijelova duhovnog puta: ustraјnost. Nije dovoljno samo jednom zatražiti, pa očekivati da će se sve rasporediti po našim željama. Nekada Allah, dž.š., čovjeka odgodi do trenutka kada je spreman, kada je zreliji, strpljiviji i svjesniji šta zapravo traži.
U tom periodu sam sve jasnije razumijevao i hadis Poslanika, a.s., u kojem se navodi da se žena udaje zbog četiri stvari: imetka, porijekla, ljepote i vjere, te da treba dati prednost vjeri. Taj hadis mi je postao podsjetnik da je vjera temelj, a da ostale osobine mogu biti dodatak, ali nikada zamjena za ono najvažnije.
Nadu da takve djevojke zaista postoje, i da vjera može biti prvi kriterij, vratila mi je svadba moga školskog prijatelja. Na toj svadbi čuo sam nešto što me posebno dotaklo: njegova supruga je kao mehr tražila da joj nauči suru En-Nisa napamet. U vremenu kada mnogi kao mehr ističu materijalne stvari, takav zahtjev djelovao je osvježavajuće, duboko i iskreno.
Nije to bio samo simboličan gest, nego jasna poruka da ta djevojka vjersko znanje i približavanje Kur’anu stavlja ispred prolaznih vrijednosti. Taj prizor je u meni probudio snažan osjećaj da se još uvijek mogu sresti osobe kojima je iman važniji od svega drugog.
Upravo tada se u meni obnovila volja da ne odustajem od dove. Počeo sam razmišljati o djevojci koju mi je majka ranije spominjala. Ovoga puta nisam želio ignorisati ono što je govorila, jer sam osjetio da se u takvim savjetima često krije mudrost koju tek kasnije razumijemo. Odlučio sam da je kontaktiram. Razgovori su prvo vođeni preko interneta, jednostavno i bez žurbe.
Nekoliko dana komunikacije bilo je dovoljno da shvatim kako je riječ o djevojci čija se ozbiljnost, ponašanje i vjerska osviještenost ne mogu lako zanemariti. U njenom načinu govora, razmišljanja i odnosu prema vjeri prepoznao sam ono za čim sam dugo tragao.
Kako su razgovori odmicali, sve sam jasnije osjećao da bi ona, ako Bog da, mogla biti moja životna saputnica. U tom trenutku, ono što sam ranije doživljavao kao zakašnjelu poslušnost prema majci, pretvorilo se u jedno od najljepših iskustava u mom životu. Shvatio sam da roditeljski savjet često ne dolazi slučajno, a da Allah, dž.š., nekada kroz ljude oko nas otvara vrata koja sami ne bismo ni primijetili.
Moja dova nije ostala bez odgovora; naprotiv, odgovor je došao kroz put koji nisam mogao isplanirati.
Posebna ljepota cijele priče jeste i to što je ta djevojka sestra supruge moga amidžića, onog istog s kojim sam prvobitno razgovarao nakon džamije. Kao da je cijeli događaj bio fin i pažljivo ispleten niz znakova koji su me učili strpljenju, pouzdanju i zahvalnosti. Kada se čovjek osvrne unazad, vidi koliko Allah, dž.š., vodi stvari na način koji je precizniji od svake ljudske računice.
Ono što nam se u jednom trenutku čini kao odgađanje, kasnije se pokaže kao zaštita; ono što vidimo kao zaobilazni put, zapravo može biti najkraći put do onoga što nam je određeno.
Ova priča nije samo priča o pronalasku djevojke i buduće supruge. To je priča o vjeri, saburu, povjerenju i lijepom osloncu na Allaha, dž.š. Ona uči da se brak ne gradi samo na emociji i površnom dojmu, nego na vrijednostima koje ostaju kada prođe početna fascinacija.
Uči i da majčina riječ nije nešto što treba olako odbaciti, posebno kada iza nje stoji iskustvo, dobronamjernost i iskrena želja da dijete pronađe ono što je dobro za njega. I najvažnije, ova priča podsjeća da dova nije samo duhovna forma, nego stvarna veza između čovjeka i njegovog Gospodara, veza koja može promijeniti tok života.
Kada čovjek iskreno traži ono što je halal i korisno, kada ne žuri ispred vremena i kada srcu dopusti da se smiri pod okriljem vjere, često dobije više nego što je na početku znao tražiti. Zato je ova lična ispovijest više od intimnog sjećanja: ona je podsjetnik svima koji tragaju da ne zaborave učiti dovu, slušati dobre savjete i vjerovati da Allah, dž.š., najbolje bira.
Jer ponekad upravo ono što nam se čini kao neizvjesnost, postane najljepši odgovor na molbu koju smo dugo i tiho nosili u srcu.
