Crnadkova poruka nakon izbora otvara staro, ali važno pitanje: ko plaća račun lošeg upravljanja?
Nakon prvih ozbiljnijih ekonomskih najava iz javnog sektora, Igor Crnadak je javnosti uputio poruku koja je odmah izazvala burne reakcije. Njegov nastup, sažet u ciničnom tonu „tražili ste, dobili ste“, nije bio samo politička opaska, nego i pokušaj da se pažnja usmjeri na ono što građane najviše pogađa poslije izbora: poskupljenja, novi dugovi i sve veći teret javnih preduzeća.
Povod za takvu reakciju bila je informacija da bi rukovodstvo Elektroprivrede Republike Srpske moglo tražiti povećanje cijene struje i mrežarine za čak 50 posto, što je vijest koja bi, ukoliko se potvrdi, imala ozbiljne posljedice po kućne budžete, privredu i ukupnu socijalnu sliku društva.
Važno je naglasiti da to povećanje još nije konačna odluka. Prema dostupnim informacijama, riječ je o zahtjevu koji tek treba da prođe kroz Vladinu proceduru i regulatorne mehanizme. Upravo zato se ova tema ne može posmatrati samo kao tehničko pitanje cijena, nego kao političko i društveno pitanje prvog reda.
Kada god javna preduzeća najave drastične korekcije cijena, građani s pravom postavljaju isto pitanje: kako je došlo do toga da sistem, koji bi trebalo da bude oslonac ekonomije, postane izvor novih troškova za stanovništvo?
Crnadak je u istom kontekstu spomenuo i „Šume Srpske“, navodeći da se to javno preduzeće zadužuje za 55 miliona konvertibilnih maraka uz kamatnu stopu od 8,8 posto. Ako su ti podaci tačni, onda se ne radi samo o izolovanom finansijskom potezu, nego o još jednom pokazatelju da je likvidnost javnog sektora ozbiljno narušena.
Kredit pod takvim uslovima nije bezazlen, jer visoka kamata znači i veći budući pritisak na poslovanje, a posredno i na budžet. Kada se takvi krediti gomilaju, građani uglavnom ne vide administrativnu pozadinu, ali vrlo brzo osjete posljedice kroz više cijene, slabije usluge i manjak investicija u stvarne razvojne projekte.
Ipak, u Crnadkovoj poruci postoji i jedna problematična dimenzija. Nije korektno svakog birača tretirati kao direktnog saučesnika u svakoj odluci vlasti samo zato što je određena politička opcija pobijedila na izborima. Ljudi glasaju iz različitih razloga: zbog programa, identiteta, ideje stabilnosti, lojalnosti stranci, ličnog povjerenja u kandidata, ili jednostavno zato što ne žele drugu opciju.
To nikako ne znači da su dali blanko saglasnost za svako novo zaduženje, svako povećanje cijena ili svaku loše vođenu poslovnu odluku u javnim preduzećima. Izborni rezultat nije dozvola za neodgovornost, niti je glas na izborima potvrda da građani prihvataju sve što će se kasnije desiti.
U tom smislu, opozicija ne bi smjela da podiže ruke od građana samo zato što je izgubila izbore. Njena uloga ne prestaje na dan glasanja; naprotiv, tada tek počinje ozbiljan posao nadzora, propitivanja i insistiranja na odgovornosti. Ako opozicija nakon poraza poruči: „Vi ste ih izabrali, sada se snalazite“, onda gubi i politički smisao i moralni kredibilitet.
Opozicija je tu da kontroliše vlast, razotkriva štetne ugovore, traži javne račune i podsjeća na posljedice loših odluka. To mora raditi i kada nema vlast, i kada je politički poražena, jer je upravo to razlika između demokratske opozicije i pukog izbornog konkurenta.
S druge strane, vlast ima još veću odgovornost. Ako se zaista planira poskupljenje struje od 50 posto, građanima se mora pokazati potpuna slika: gdje je nastao gubitak, koliko je novca izgubljeno zbog lošeg planiranja, koliki je udio lošeg upravljanja, a koliko objektivnih tržišnih okolnosti. Nije dovoljno reći da je sistem u problemu.
Potrebno je jasno objasniti ko je donosio odluke, kada su donesene, na osnovu kojih analiza i ko će za posljedice odgovarati. Najlakše je prebaciti teret na domaćinstva, jer je to administrativno najjednostavnije. Mnogo je teže priznati da je problem možda nastajao godinama kroz pogrešna kadrovska rješenja, netransparentne nabavke, neodržive modele poslovanja i izostanak ozbiljne reforme.
Poskupljenja nisu samo ekonomska, nego i društvena poruka
U zemlji u kojoj veliki broj porodica već živi na granici finansijske izdržljivosti, svako poskupljenje struje nosi mnogo šire posljedice od obične stavke na računu. Struja nije luksuz, nego osnovna potreba. Ako joj cijena naglo poraste, to se preliva na cijene hrane, prevoza, grijanja, poslovanja malih firmi i ukupni trošak života. Zato je ovakav potez uvijek i politička poruka: ko će snositi teret krize, građani ili sistem?
Ako javna preduzeća ne mogu da posluju stabilno, tada prvo treba dokazati gdje su nestali resursi i zašto upravljanje nije bilo efikasno, a ne odmah posezati za novim nametima.
Posebno je osjetljivo to što se ovakve vijesti pojavljuju odmah nakon izbora. Javnost tada stiče utisak da su kampanje jedno, a postizborna stvarnost nešto sasvim drugo. U kampanji se govori o razvoju, stabilnosti i boljem životu, a već nakon zatvaranja birališta dolaze priče o kreditima, korekcijama cijena i finansijskim rupama. To stvara duboko nepovjerenje prema institucijama, jer građani ne vide kontinuitet između obećanja i prakse.
Kada obećanja prestanu, a računi stignu, politička frustracija prirodno raste.
Crnadkova izjava zato ima dvostruku vrijednost: s jedne strane ukazuje na stvarni problem lošeg stanja u javnom sektoru, a s druge otvara pitanje političke komunikacije i odnosa prema biračima. Nije dovoljno samo pokazati prstom na posljedice. Potrebno je insistirati na mehanizmu odgovornosti. Ako Elektroprivreda traži ogromno povećanje cijene, javnost mora znati čije su odluke dovele do tog stanja.
Ako „Šume Srpske“ ulaze u zaduženje pod nepovoljnim uslovima, mora se znati zašto je to jedina opcija. Ako postoji sistemski gubitak, onda je to pitanje za Vladu, uprave preduzeća i regulatorne institucije, a ne samo za građane koji na kraju plaćaju sve račune.
U konačnici, demokratski mandat ne znači oprost od odgovornosti. Izbori daju pravo da se upravlja, ali ne i pravo da se bez kontrole troše javni resursi. Isto tako, građani nisu krivi za svaku grešku vlasti samo zato što su izašli na izbore i glasali. Oni imaju pravo da traže račun, objašnjenje i transparentnost. A vlast ima obavezu da ih pruži prije nego što računi stignu na kućne adrese.
Zato je ova tema mnogo više od jedne političke provokacije: ona je podsjetnik da se javni sektor ne smije voditi kao privatni posjed, niti se izborna pobjeda smije tumačiti kao dozvola za finansijski haos.
Na kraju ostaje ključno pitanje: ako struja zaista poskupi, da li će prvo biti povećani računi građanima ili će javnost konačno dobiti potpuni odgovor ko je odgovoran za probleme u Elektroprivredi? Bez tog odgovora, svako novo poskupljenje bit će doživljeno ne kao nužna ekonomska mjera, nego kao još jedan dokaz da se loše upravljanje uvijek na kraju slomi preko leđa običnih ljudi.
