Bosna i Hercegovina (BiH) je zemlja duboko prožeta različitim etno-religijskim tradicijama koje su vijekovima koegzistirale. Iako je posljednji rat u BiH ostavio duboke ožiljke, mnogi i dalje vjeruju u vrijednost zajedničkog života. Prije nego što su zategnuti odnosi iznjedrili sukobe, ljudi su živjeli zajedno, dijeleći prostor, kulturu i jezik, bez obzira na vjersku pripadnost. Trenutna situacija, gdje je svaki aspekt života u zemlji obojen etničkim i vjerskim identitetima, može se smatrati izrazito nezdravom i suprotnom od onoga što je BiH historijski predstavljala.
Kroz svoja putovanja širom BiH, pisac svjedoči da u stvarnosti ljudi govore istim jezikom, iako političke elite uporno pokušavaju nametnuti narativ da se radi o različitim jezicima. Srbin, Hrvat i Bošnjak danas su pojmovi koji se, gotovo bez iznimke, povezuju sa pravoslavljem, katolicizmom i islamom. Ova vjerska podjela, umjesto da nas spaja, dodatno unosi razdor.
Historijski kontekst
Tokom srednjeg vijeka, dok je Srbija prolazila kroz fazu vjerske isključivosti, BiH je bila sinonim za vjersku toleranciju. U vrijeme kada je u Srbiji vladajuća pravoslavna crkva progonila druge vjere, BiH je bila dom katolicima, pravoslavcima i bogumilima. Dok su u Raškoj vođeni progoni, Ban Kulin je pružao utočište progonjenima, stvarajući od Bosne mjesto gdje su ljudi različitih vjera mogli zajedno živjeti u miru. Kroz vijekove, BiH je nastavila biti otvorena za sve, što se pokazalo i tokom Otomanske vladavine, koja je, uprkos tome što su muslimani došli kao osvajači, omogućila postojanje drugih vjera i očuvanje pravoslavnih crkava.
Nasuprot tome, tokom XIX vijeka, srpski ustanci i kasnija sticanja državnosti doveli su do sistematskog uništavanja džamija u Srbiji. Na primjer, u Užicu je porušeno 34 džamije, u Smederevu 24, dok je u Beogradu porušeno na desetine njih. Slični obrasci ponovili su se i tokom rata u BiH 1990-ih.
Bosna i Hercegovina je također kolevka našeg zajedničkog jezika. Hercegovački govor je, na temelju dogovora iz 1850. godine, postao osnov za formiranje književnog jezika Srba i Hrvata, poznatog kao srpsko-hrvatski. Ova tradicija jezičke povezanosti dodatno naglašava koliko je BiH bila važna kao centar kulturne i jezičke integracije.
Partizanski pokret i otpor fašizmu
Tokom Drugog svjetskog rata, BiH je bila središte partizanskog otpora fašizmu i nacionalističkom ludilu. Dok su u Srbiji i Hrvatskoj prevladavale nacionalističke snage, BiH je bila ključna u borbi za ponovno ujedinjenje zemlje i očuvanje međuetničkog mira. Bitke kao što su Igman, Kozara, Neretva, Sutjeska i Drvar ostale su simboli hrabrog otpora protiv fašističkih okupatora. Nakon rata, možda je najveća greška partizana bila ta što nisu Sarajevo, već Beograd, učinili glavnim gradom Jugoslavije, čime su propustili priliku da istaknu multietnički karakter BiH.
Rat i njegove posljedice
Nije tajna da je Srbija, kroz slanje vojske, specijalaca i dobrovoljaca, stvorila Republiku Srpsku 1992. godine. Etnički očišćena područja su postala dio tzv. Republike Srpske, čime je multikulturalna država BiH bila fragmentirana. Ovaj čin ne samo da je doprinio genocidu u BiH, već je duboko narušio mogućnost zajedničkog života. Tokom rata, džamije su sistematski uništavane na područjima pod srpskom kontrolom. Jedan od najupečatljivijih primjera je Banja Luka, gdje su uništene sve gradske džamije, iako u gradu nije bilo direktnih ratnih dejstava.
Na drugoj strani, Sarajevo, koje je bilo pod opsadom srpskih snaga, nije sistematski uništavalo pravoslavne crkve, iako su neke stradale zbog srpskog granatiranja. Sukob u BiH nije zaista okončan, već je samo zamrznut. Današnja međuentitetska granica je zapravo linija fronta iz proteklog rata, koja i dalje dijeli zemlju na osnovu etničkih granica. Dejtonski mirovni sporazum je cementirao rezultate etničkog čišćenja, što se može vidjeti u primjerima gradova poput Višegrada, Zvornika, Bijeljine, Prijedora i Srebrenice.
Potreba za trajnim mirom
Bosni i Hercegovini je potreban trajan, pravedan i održiv mir. Tzv. Dejtonski mir je nepravedan jer je zacementirao rezultate etničkog čišćenja. Srbija mora jasno osuditi agresiju i genocid u BiH, kako bi se distancirala od politike proširenja teritorija koja je obilježila njenu unutrašnju i vanjsku politiku 1990-ih. Također, Srbija nema nikakav razlog da podržava Republiku Srpsku, ostatak nesretne politike iz prošlog stoljeća.
Ubijajući Bosnu, Srbija je, zapravo, ubijala i sebe, jer se ekstremizam iz Republike Srpske vratio u Srbiju i ugrozio njen građanski karakter. Zato se nadamo da će Bosanci oprostiti našim potomcima, ali da naši potomci nikada neće oprostiti nama zbog ludila koje smo prouzrokovali.
Civilizacijske perspektive
BiH nudi mogućnost zajedničkog života pravoslavaca, katolika i muslimana koji dijele isti jezik. Politička ideja BiH temelji se na načelima suživota i vjerske tolerancije, što je u suprotnosti s plemenskom podeljenošću i vjerskom isključivošću. Nažalost, mnogi građani BiH, pod uticajem propagande, prezrivo gledaju na svoju domovinu. Međutim, poruka za Srbe iz BiH je jasna: Srbija nije vaša majka, vaša majka je BiH. Bosna je srce Balkana i njena budućnost zavisi od zajedničkog suživota.
Zajednička BiH trenutno ne postoji, ali ona mora opstati ako želimo graditi budućnost zasnovanu na toleranciji, poštovanju i razumijevanju.
