Ravna Gora: Simbolika i kontroverze okupljanja četničkog pokreta
U maju 2025. godine, Ravna Gora ponovo je postala centar okupljanja pripadnika Ravnogorskog pokreta, koji su se okupili s ciljem da ožive sjećanja na četnički pokret iz Drugog svjetskog rata. Ovaj događaj, koji je privukao pažnju domaće i međunarodne javnosti, održan je u kontekstu šireg društvenog i političkog okvira koji se odnosi na etničke tenzije i nacionalne identitete na Balkanu. Okupljeni su nosili zastave s natpisima poput “S verom u Boga – sloboda ili smrt”, a njihov defile bio je obilježen i konjaničkim jedinicama u tradicionalnim četničkim uniformama, što dodatno naglašava njihovu povezanost s prošlošću.
Skup je održan povodom obilježavanja slave Markovdan na planini Suvobor, koja ima simbolično značenje vezano za okupljanje četničke vojske tokom Drugog svjetskog rata. Markovdan se slavi kao dan kada su se srpske snage okupljale u borbi protiv okupatora, te se na ovaj način nastoji povezati povijesna i savremena politička narativa. Ovakva okupljanja su često označena kao manifestacije trećeg srpskog ustanka, ističući time povezanost između prošlih i savremenih političkih aspiracija. Predstavnik Ravnogorskog pokreta je naglasio da njihov pokret nije isključivo stranački, već da se temelji na idejama “svesrpskog, narodnog i domaćinskog” okupljanja, što dodatno komplikuje percepciju ovih događaja u javnosti.
Među učesnicima su bili i predstavnici pokreta iz Crne Gore, Republike Srpske, Sjeverne Makedonije, pa čak i iz Australije. Ovakva međunarodna dimenzija okupljanja ukazuje na to da se sentimenti povezani s Ravnogorskim pokretom šire izvan granica Balkana, što dodatno otežava već prisutne etničke tenzije. Po završetku zvaničnog dijela, okupljeni su nastavili druženje uz pjesme koje slave figure poput Draže Mihailovića i Momčila Đurića, čime se dodatno afirmiraju ideje koje su često predmet kontroverzi i presuda izrečenih nakon rata. Ove pjesme nisu samo muzika, već simboli otpora i identiteta za mnoge okupljene, koji smatraju da njihov doprinos historiji nije adekvatno priznat.
Na štandovima su se mogli pronaći odjevni predmeti s obilježjima pokreta, kao i knjige i materijali koji promoviraju njihov narativ. Recitovane su pjesme posvećene ženama koje su učestvovale u ratu, što ukazuje na pokušaj da se kroz kulturu i umjetnost ožive i afirmišu određeni etnički identiteti i istorijski narativi. Onima koji prisustvuju ovim okupljanjima, ovakvi simboli služe kao načini za izražavanje ponosa i identiteta, dok istovremeno izazivaju osude sa strane onih koji se protive glorifikaciji prošlih sukoba. Međutim, ovakve aktivnosti ne ostaju bez reakcija, posebno u regijama poput Višegrada, gdje su se odigrali teški zločini tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Povratničke zajednice se suočavaju s izazovima očuvanja svojih prava i dostojanstva, dok ovakvi skupovi često šalju poruke netrpeljivosti i isključenja.
Posmatrajući širu sliku, zabrinjavajuće je što izostaje institucionalna reakcija na ovakve događaje. Pravosudne institucije Bosne i Hercegovine, uključujući Tužilaštvo i Sud BiH, ne prepoznaju potrebu da istraže i sankcionišu aktivnosti koje potencijalno izazivaju mržnju i podstiču sukobe. Mnogi analitičari i aktivisti za ljudska prava ukazuju na to da bi vlasti trebale ozbiljno razmotriti ovakva okupljanja kao potencijalne uzroke novih sukoba. Mediji i povratničke zajednice su podigli glas protiv ovakvih okupljanja, ali bez konkretne podrške države, njihovi napori ostaju oslabljeni. Ova situacija može stvoriti osjećaj beznađa među povratnicima, koji se bore za svoja prava u okruženju koje često ne pokazuje dovoljno empatije ili volje da se suoči s prošlošću.
U ovom kontekstu, važno je naglasiti da ovakva okupljanja ne predstavljaju samo prolongiranje prošlih sukoba, već i izazov za budućnost socijalnog kohezivnog tkiva Bosne i Hercegovine. Iako su okupljanja poput ovog često izazvana potrebom za afirmacijom identiteta i kulture, ona istovremeno mogu produbiti postojeće podjele. Historijski kontekst, u kojem su se odvijali sukobi, ostavlja duboke tragove na suvremeni identitet naroda na Balkanu. Iz tog razloga, izuzetno je važno razvijati dijalog među zajednicama koji bi omogućio bolje razumijevanje i pomirenje, umjesto da se nastavlja sa praksama koje samo produbljuju postojeće podjele.
Potrebno je raditi na izgradnji platformi za komunikaciju i saradnju među različitim etničkim grupama, posebno u obrazovnim institucijama, gdje bi se mogle razvijati teme tolerancije, suživota i međusobnog poštovanja. Radionice, seminari i javne diskusije mogu poslužiti kao alati za prevazilaženje predrasuda i stereotipa koji su duboko ukorijenjeni u društvu. Također, uključivanje mladih u ove procese može donijeti novu perspektivu i energiju potrebnu za gradnju budućnosti koja je zasnovana na zajedničkim vrijednostima, a ne na podjelama. Na taj način, umjesto da se vraćamo u prošlost, možemo se usmjeriti ka zajedničkoj budućnosti u kojoj će svi građani imati jednake šanse i prava.
