Nenad Čanak o Srbiji, regionu i velikim silama: izbori, studentski bunt i politička trgovina preko Drine
U razgovoru za Dnevnik D Federalne televizije, bivši lider vojvođanskih socijaldemokrata, publicista i politički aktivista Nenad Čanak iznio je niz oštrih ocjena o stanju u Srbiji, odnosima u regionu i širem geopolitičkom kontekstu na Zapadnom Balkanu. Njegove poruke nisu se odnosile samo na unutrašnju političku borbu u Srbiji, nego i na pitanje kako se preko nacionalnih tenzija, medijske propagande i vanjskopolitičkih interesa oblikuje cijela regionalna scena.
Čanak je posebno insistirao na tome da politička dinamika u Srbiji ne može biti shvaćena kao obična izborna utakmica u kojoj je dovoljno čekati dan glasanja i očekivati dramatičan preokret. Prema njegovom mišljenju, pravi politički proces počinje tek nakon izbora, kada se vodi borba za većinu u parlamentu, za formiranje vlade i za kontrolu institucija.
Istakao je da izborna pobjeda sama po sebi ne znači ništa ako se ne osigura dovoljan broj poslanika, podsjećajući da je u srbijanskom sistemu ključna većina od 126 glasova u Narodnoj skupštini.
Govoreći o predstojećim parlamentarnim izborima, Čanak je poručio da se u Srbiji promjene ne događaju preko noći. Njegov stav je da ono što javnost često doživljava kao završetak političke borbe zapravo predstavlja tek početak dugotrajnog nadmetanja između različitih centara moći. „Od ponedjeljka tek počinje borba“, poručio je, sugerirajući da izborni dan nije kraj nego uvod u pregovore, pritiske, prekompozicije i moguće ponavljanje glasanja na pojedinim mjestima.
U takvom ambijentu, kaže on, vlast uvijek ima prednost jer raspolaže institucionalnim mehanizmima i vremenom koje može koristiti za političko trgovanje.
Studentski pokret kao simbol otpora, ali bez jasne završnice
Jedna od centralnih tema razgovora bio je studentski pokret u Srbiji, koji je u posljednjih nekoliko godina prerastao iz akademskog nezadovoljstva u širi društveni fenomen. Čanak smatra da je taj pokret nastao iz stvarnog otpora građana prema vlasti Aleksandra Vučića, ali upozorava da energija protesta sama po sebi nije dovoljna za izgradnju održive političke alternative.
Po njegovom mišljenju, studenti su uspjeli da probude javnost i unesu novu dinamiku u politički život Srbije, ali im nedostaje odgovor na najvažnije pitanje: šta dolazi poslije Vučića?
Prema Čankovoj procjeni, problem studentskog pokreta nije u entuzijazmu ili moralnom kapitalu, nego u odsustvu jasnog političkog programa koji bi mogao povezati protestnu energiju s dugoročnim institucionalnim promjenama. On je upozorio da je pokret heterogen, sastavljen od različitih ideja, očekivanja i generacijskih impulsa, zbog čega mu je teško da se pretvori u stabilnu političku silu.
Takva struktura može biti snažna u fazi protesta, ali je ranjiva u trenutku kada se od nje traži da upravlja državom, pregovara o budžetu, koalira i donosi odluke koje podrazumijevaju kompromis.
Čanak je u tom kontekstu podsjetio i na političke promjene iz 2000. godine, kada su se različite stranke, i pored brojnih razlika, okupile oko zajedničkog cilja rušenja režima Slobodana Miloševića. Time je želio ukazati na to da uspješna politička tranzicija traži ne samo nezadovoljstvo postojećom vlašću, već i organizaciju, koalicioni kapacitet i dogovor o budućnosti.
Bez toga, upozorio je, energija protesta može ostati zarobljena u simboličkoj sferi i ne proizvesti stvarnu vlast.
Zašto, prema Čanku, izbori u Srbiji nisu ravnopravni
Čanak je posebno kritikovao izborni proces u Srbiji, tvrdeći da on nije pošten ni ravnopravan. Kao jedan od ključnih problema naveo je način na koji režimski mediji oblikuju percepciju javnosti. Studenti i opozicioni aktivisti, kaže on, često se u medijskom prostoru predstavljaju kroz negativne etikete, što stvara atmosferu u kojoj je politička borba unaprijed asimetrična.
Umjesto otvorene debate, biračima se nudi propagandni okvir u kojem su protivnici vlasti prikazani kao prijetnja, ekstremisti ili strani plaćenici.
U takvom okruženju, tvrdi on, nije moguće govoriti o jednakim uslovima kampanje. Medijski prostor nije slobodan, javni diskurs je polarizovan, a opozicioni akteri nemaju istu mogućnost predstavljanja. To, prema njegovom mišljenju, nije samo tehnički problem izbornog sistema, nego i politička strategija vlasti koja želi kontrolisati i rezultate i narativ o izborima.
Čanak zato smatra da se u Srbiji ne može govoriti o klasičnoj demokratskoj utakmici, nego o procesu u kojem su pravila već unaprijed podešena u korist onih koji drže poluge moći.
Vučić, Dodik i regionalna politika pod sjenom interesa
Veliki dio razgovora bio je posvećen odnosu između Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, koji Čanak vidi kao politički savez zasnovan prije svega na uzajamnoj koristi, a ne na ideološkoj dosljednosti. U njegovoj interpretaciji, Dodik nije samo lider koji vodi računa o interesima Republike Srpske, nego političar koji neprestano traži nove pokrovitelje kako bi sačuvao vlast i finansijsku moć.
On ga opisuje kao nekoga ko je kroz godine uspijevao opstajati zahvaljujući sposobnosti da se prilagođava velikim silama i koristi njihove interese za vlastitu političku korist.
Čanak je pritom podsjetio na širi međunarodni kontekst, navodeći da je Rusiji u interesu da na Balkanu postoji dovoljno nestabilnosti kako bi mogla skretati pažnju s drugih kriznih tačaka, prije svega rata u Ukrajini. Prema njegovom mišljenju, Dodik u tom mehanizmu nije tek regionalni akter, već dio šireg geopolitičkog obrasca u kojem se lokalne teme koriste za širenje utjecaja velikih sila.
On smatra da takva politika proizvodi dugoročnu štetu i Srbiji i Bosni i Hercegovini, jer održava stalno stanje napetosti, nesigurnosti i političke ucjene.
Posebno je kritikovao ideju da se politička stabilnost može graditi kroz permanentno igranje kartom nacionalne ugroženosti. Po njegovoj ocjeni, narativi o zaštiti Srba često služe kao paravan za ekonomske, stranačke i lične interese. U tom smislu, upozorio je da se iza velikih riječi o historiji, identitetu i narodu često krije vrlo konkretna borba za novac, kontrolu nad institucijama i utjecaj nad biračima.
Granice, državljanstva i pitanje političkog utjecaja preko Drine
Jedan od najzanimljivijih dijelova intervjua odnosio se na ideje o tome da svi Srbi automatski dobiju državljanstvo Srbije ili da građani Republike Srpske s državljanstvom Srbije imaju garantovane poslaničke mandate u srbijanskom parlamentu. Čanak je takve prijedloge odbacio kao politički nepravedne i opasne. Po njegovom mišljenju, to bi značilo da ljudi koji ne žive u Srbiji, niti pune njen budžet, odlučuju o njenoj političkoj sudbini.
On je postavio i obrnuto pitanje: zašto, ako već postoji takva logika političkog utjecaja, građani iz Srbije ne bi mogli glasati u Banjoj Luci? Time je želio pokazati koliko je selektivna ideja političke pripadnosti kada se koristi prema etničkoj liniji, a ne prema građanskom i fiskalnom principu.
Ko plaća poreze i puni budžet, taj mora imati i pravo da odlučuje o njegovom trošenju, naglasio je, upozoravajući da bi suprotna praksa otvorila prostor za manipulaciju biračkim tijelom i za trajno miješanje unutrašnjih političkih procesa.
Čanak je dodatno rekao da u Srbiji raste otpor prema takvom modelu političke povezanosti s Republikom Srpskom, pa čak i ideja da se „napravi zid na Drini“ sve češće pojavljuje kao reakcija na osjećaj da se preko granice importuju političke krize i biračka tijela. Takva izjava oslikava koliko je duboko nepovjerenje naraslo, ali i koliko su opasne posljedice politike koja stalno proizvodi nova fronta umjesto stabilnih odnosa.
Washington, Moskva i budućnost regiona
Na kraju razgovora, Čanak se osvrnuo i na širi odnos velikih sila prema Zapadnom Balkanu. Smatra da Washington i Moskva neće moći dugoročno odlučivati o sudbini regiona bez stvarnog uvažavanja lokalnih država i njihovih interesa. Ipak, upozorio je da velike sile najprije uvijek gledaju vlastiti interes, dok je prostor Balkana često tek poligon za šire geopolitičke igre.
U takvoj situaciji, kaže on, male države mogu postati taoci dogovora koji se sklapaju daleko od njih, ali se posljedice osjećaju upravo ovdje.
Govoreći o Rusiji, Čanak je istakao da je rat u Ukrajini presudan test za budućnost tamošnjeg režima, te da bi svaki ozbiljniji potres u Moskvi imao posljedice i na balkanske političke odnose. Također je upozorio na rast desnice u Evropi i opću nervozu u međunarodnoj politici, što dodatno komplikuje položaj Balkana.
Prema njegovom zaključku, region je i dalje izložen opasnosti da ga uvuče spirala nacionalizma, vanjskog utjecaja i unutrašnjih obračuna, ukoliko ne prevlada racionalnija i odgovornija politika.
U završnoj poruci, Čanak je izrazio nadu da će razum ipak prevladati i da države regiona neće biti gurnute u nove sukobe. Međutim, njegov ton jasno je pokazao da smatra kako su prepreke ogromne i da su ključni akteri, poput Vučića i Dodika, dio problema, a ne dio rješenja.
Njegova analiza je istovremeno bila i političko upozorenje i komentar vremena u kojem se lokalni sukobi, nacionalne priče i geopolitički interesi opasno prepliću.
