Erich Vad i upozorenje koje je uzburkalo evropsku javnost
Penzionisani brigadni general Bundeswehra Erich Vad, nekadašnji vojni savjetnik bivše njemačke kancelarke Angele Merkel, ponovo je privukao pažnju javnosti svojim ocjenama o sigurnosnoj situaciji u Evropi. U središtu njegovih izjava nalazi se teza da nije moguće potpuno isključiti ruske udare na pojedine evropske članice NATO-a, naročito u okolnostima sve dubljeg zaoštravanja odnosa između Rusije i Zapada. Riječ je, važno je naglasiti, o Vadovoj procjeni i hipotetičkom scenariju, a ne o potvrđenoj činjenici ili dokazanom planu. U dostupnim informacijama nema dokaza da je između Moskve i Washingtona postojao ikakav dogovor o takvom razvoju događaja.
Vad, koji je osim vojne karijere izgradio i reputaciju historičara i publiciste, svoje tvrdnje temelji na uvjerenju da se međunarodni odnosi velikih sila često vode logikom koja je javnosti teško razumljiva. Po njegovom mišljenju, odluke koje se donose daleko od evropskih prijestolnica mogu imati posljedice koje evropske vlade ne predviđaju na vrijeme. Upravo zato upozorava da bi se evropske države mogle naći u situaciji u kojoj njihovo političko rukovodstvo nije dovoljno spremno za naglu eskalaciju, posebno ako bi se ona odvijala na prostoru na kojem se već sada prelamaju interesi NATO-a, Rusije i Sjedinjenih Država.
U njegovom razmišljanju posebnu ulogu ima nastavak evropske podrške Ukrajini, kao i pritisak sankcijama i vojnom pomoći koji se iz evropske perspektive predstavlja kao nužan odgovor na rusku agresiju. Vad postavlja pitanje koliko Moskva može tolerisati takvu situaciju prije nego što odluči reagovati na način koji bi mogao proširiti sukob. Posebno osjetljivim smatra industrijske kapacitete u Evropi koji proizvode naoružanje, municiju i drugu opremu namijenjenu ukrajinskim snagama. Prema njegovom tumačenju, upravo takvi objekti mogli bi postati potencijalne mete u slučaju daljeg zaoštravanja odnosa.
Da li bi Moskva prije svega razgovarala s Washingtonom?
Jedna od najkontroverznijih tačaka Vadove analize odnosi se na pitanje bi li Rusija prije eventualnog napada na evropske proizvodne pogone vojne industrije prethodno kontaktirala Sjedinjene Države. On smatra da bi takav korak bio veoma vjerovatan, jer bi Moskva željela procijeniti američku reakciju i, ako je moguće, dobiti makar prešutno razumijevanje za svoje poteze. Prema Vadovom mišljenju, Rusija bi pokušala provjeriti da li bi Washington zaista bio spreman da reaguje ako bi napad bio izvršen na teritoriji američkih saveznika. To, kako tvrdi, ne znači nužno da bi postojao formalni dogovor, ali sugeriše da velike sile ponekad djeluju kroz neizgovorene signale i strateške poruke.
Vad je u tom kontekstu izjavio da je “praktično siguran” kako bi se akteri na toj sceni pobrinuli da njihov “stariji partner”, odnosno svjetska sila, razumije šta se dešava. Kao ilustraciju naveo je mogućnost napada na fabriku bespilotnih letjelica u zapadnoj Evropi, što bi odmah otvorilo niz pitanja: da li bi NATO aktivirao svoje odbrambene mehanizme, da li bi članice Saveza bile jedinstvene i kakav bi stav zauzeo Washington. Ovakva pitanja nisu samo teorijska; ona dodiruju samu srž dileme o tome koliko je NATO spreman da brani svoju teritoriju u slučaju da sukob poprimio indirektan ili hibridan oblik.
Istovremeno, važno je naglasiti da su ovakve tvrdnje izrazito spekulativne. U javno dostupnim izvorima ne postoje konkretni dokazi da je Washington ikada davao bilo kakvo “zeleno svjetlo” za ruske udare na evropske ciljeve. Američke institucije, prema dostupnim informacijama, nisu iznosile izjave koje bi potvrdile takav scenario. Zbog toga Vadove riječi treba posmatrati kao političko upozorenje i analitičku provokaciju, a ne kao činjenicu koja je potvrđena iz više nezavisnih izvora.
Šira geopolitička logika i istorijski presedani
Vad svoje tumačenje ne zasniva samo na aktuelnim odnosima u Evropi, nego i na širem historijskom iskustvu. Podsjeća da su velike sile kroz historiju često djelovale prema vlastitim interesima, čak i onda kada su javno isticale savezništvo, međunarodno pravo ili kolektivnu sigurnost. Kao primjere navodi rat u Iraku i invaziju na Kuvajt, želeći pokazati da se odluke velikih aktera često ne donose isključivo u skladu s moralnim načelima ili javno proklamovanim vrijednostima. Njegova poenta je da politička javnost u Evropi ponekad podcjenjuje mogućnost da se iza zatvorenih vrata vode pregovori koji u potpunosti mijenjaju sigurnosnu sliku.
U tome se krije i njegova kritika evropske percepcije međunarodne politike. Po Vadovom mišljenju, mnogi evropski političari polaze od pretpostavke da će se saveznici ponašati predvidivo i dosljedno, ali praksa velikih sila pokazuje nešto drugo. On smatra da se u nekim evropskim prijestolnicama previše vjeruje u normativni pristup, dok se zanemaruje hladna računica moći. Zato posebno kritikuje njemačku vanjsku politiku koja je posljednjih godina često naglašavala politiku zasnovanu na vrijednostima, kao i pristupe koje je dio javnosti opisivao kao “feminističku vanjsku politiku”. Prema njegovom mišljenju, takav okvir je premalo realističan u svijetu u kojem države prvenstveno štite svoje interese.
Vad također smatra da političke elite u Njemačkoj i drugim evropskim državama često jednostavno ne mogu zamisliti scenarije koji su se u historiji već dešavali. U tom smislu upozorava da nedostatak mašte u sigurnosnom planiranju može biti opasniji od otvorenog priznanja prijetnje. Ako se mogućnost konflikta potiskuje samo zato što djeluje nezamislivo, tvrdi on, tada države riskiraju da budu zatečene događajima za koje nisu pripremile ni vojni ni politički odgovor. Ova logika posebno je osjetljiva u vrijeme kada se rat u Ukrajini već prelijeva na ekonomiju, energetiku, odbrambenu industriju i političku stabilnost cijelog kontinenta.
Šta zapravo znači član 5 NATO-a?
Za bolje razumijevanje rasprave važno je podsjetiti na osnovni okvir Sjevernoatlantskog saveza. Član 5 NATO ugovora predviđa da se napad na jednu članicu smatra napadom na sve, ali to ne znači automatsku i identičnu vojnu reakciju svake države. Svaka članica sama odlučuje koje mjere smatra potrebnim, a to može uključivati diplomatske, političke, logističke ili vojne korake. Upravo ta razlika između načelnog obećanja i konkretne provedbe otvara prostor za dileme poput one o kojoj govori Vad: koliko bi Savez zaista bio spreman da djeluje ako bi napad bio izveden na industrijski ili vojni cilj u Evropi?
Iz tog razloga ovakve izjave često izazivaju snažne reakcije. Jedni ih vide kao realistična upozorenja koja podsjećaju da se sigurnost ne smije uzimati zdravo za gotovo. Drugi ih ocjenjuju kao pretjerivanje koje može širiti paniku i dodatno pojačavati osjećaj nesigurnosti. Ipak, bez obzira na različita tumačenja, Vadove riječi otvaraju važnu temu: koliko su evropske države spremne za scenarije koji ne liče na klasični rat, ali mogu imati jednako ozbiljne posljedice po stabilnost kontinenta.
Na kraju, treba naglasiti da izjave bivših vojnih zvaničnika i savjetnika mogu biti korisne kao podsticaj za stratešku raspravu, ali same po sebi ne dokazuju da se neki tajni dogovor zaista priprema. U ovom slučaju ne postoji potvrda da je Washington ikada dao saglasnost za bilo kakav ruski napad na Evropu, niti da su takvi razgovori uopće vođeni. Ipak, činjenica da se ovakva hipoteza uopće iznosi govori koliko je evropski sigurnosni pejzaž postao osjetljiv, neizvjestan i podložan različitim tumačenjima. Upravo zato je važno razlikovati analitičku procjenu od potvrđene informacije, posebno kada su u pitanju teme koje mogu uticati na javni strah i političke odluke.
