Velika porodica iz Maglaja koja čuva tradiciju i vjeru
U vremenu kada se u Bosni i Hercegovini sve češće govori o padu nataliteta, odlasku mladih i sve manjim porodicama, iz Maglaja dolazi priča koja vraća vjeru u porodične vrijednosti, zajedništvo i životnu radost. Semir i Adisa Hadžić iz naselja Misurići postali su roditelji devetog djeteta, sina Abdurahmana, čijim je rođenjem njihovo domaćinstvo postalo još bogatije ljubavlju, dječijom grajom i novim obavezama. Ova porodica danas broji sedam kćerki i dva sina, a uz to imaju i troje unučadi, jer su dvije njihove kćerke već zasnovale vlastite porodice.
Takve porodične priče danas su sve rjeđe, ali upravo zato privlače pažnju javnosti i podsjećaju na vrijeme kada su brojna domaćinstva bila uobičajena slika bosanskohercegovačkih sela i mahala. U Misurićima, gdje Hadžići žive, rođenje devetog djeteta nije doživljeno samo kao intimna radost jedne porodice, nego i kao događaj koji nosi simboliku nade, opstanka i povezanosti generacija. U društvu u kojem se često naglašavaju problemi, ova priča pokazuje i jednu drugu stranu stvarnosti: da postoje porodice koje i dalje njeguju duboko ukorijenjen osjećaj odgovornosti prema djeci, vjeri i zajednici.
Povodom rođenja malog Abdurahmana, Hadžiće je u petak, 6. novembra 2026. godine, posjetio muftija zenički hafiz prof. dr. Mevludin-ef. Dizdarević. Uz njega su bili i Edin-ef. Kavazović, rukovodilac Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva zeničkog, te Nevres-ef. Hodžić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Maglaj. U posjeti je bio i Mirsad-ef. Mehačević, imam džemata Misurići, što je dodatno naglasilo važnost ove porodice za lokalnu vjersku i društvenu zajednicu.
Tokom susreta razgovaralo se o svakodnevici velike porodice, o školskim obavezama, odrastanju, međusobnoj pomoći i izazovima s kojima se roditelji suočavaju kada imaju toliko djece. Djeca porodice Hadžić redovno pohađaju mektebsku nastavu, a većina njih aktivno učestvuje i na mektebskim takmičenjima. To govori ne samo o njihovoj marljivosti, nego i o činjenici da kućni odgoj i vjerski život u ovoj porodici imaju čvrsto mjesto. U današnje vrijeme, kada su djeca često izložena brojnim negativnim utjecajima, ovakav primjer pokazuje koliko su važni stabilan dom, roditeljski autoritet i dosljedno usmjeravanje od najranijeg uzrasta.
Muftija Dizdarević nije krio zadovoljstvo onim što je vidio u domu Hadžića. Pohvalio je Semira i Adisu zbog njihove posvećenosti odgoju djece, naglašavajući da su porodice s ovako velikim brojem članova danas postale prava rijetkost, iako su nekada bile mnogo češća pojava širom Bosne i Hercegovine. Njegove riječi nisu bile samo čestitka roditeljima, nego i podsjećanje da odgoj nije moguće prepustiti slučaju. Posebno se obratio djeci, ohrabrujući ih da nastave školovanje, razvijaju radne navike, budu međusobno složni i njeguju vrijednosti koje se uče u porodici, školi i džematu.
Ovakve posjete imaju i širi značaj jer pokazuju da porodice nisu same u svojim naporima. U mnogim sredinama, posebno u manjim mjestima, vjerske institucije igraju važnu ulogu u očuvanju društvene kohezije, pružajući podršku roditeljima i djeci. Kada muftija, glavni imam i lokalni imam zajedno dođu u jednu porodicu, to šalje jasnu poruku da su porodične vrijednosti, obrazovanje i vjerski odgoj dijelovi istog procesa. Hadžići su upravo takav primjer porodice u kojoj se ti elementi međusobno nadopunjuju i jačaju.
Prilikom posjete muftija je uručio poklon novorođenom Abdurahmanu, a roditeljima uputio iskrene čestitke uz želje za dobro zdravlje, sreću i blagostanje. Taj gest imao je i emotivnu i simboličnu vrijednost, jer je pokazao da se radost zbog novog života dijeli i izvan užeg porodičnog kruga. Semir i Adisa Hadžić zahvalili su gostima na dolasku, pažnji i lijepim riječima, ističući da im podrška mnogo znači u svakodnevnom životu, posebno kada je porodica brojna i kada je svaki dan ispunjen obavezama, organizacijom i brigom za djecu različitog uzrasta.
Priča porodice Hadžić nosi i jednu važnu društvenu poruku. U vremenu kada su mnoge porodice opterećene ekonomskim nesigurnostima, migracijama i promjenama životnog ritma, odlučnost da se gradi veliko i skladno domaćinstvo predstavlja oblik hrabrosti i vjere u budućnost. Djeca odrastaju uz braću i sestre, uče dijeliti, pomagati, prilagođavati se i poštovati starije, a takvo odrastanje često stvara snažne porodične veze koje traju cijeli život. Upravo zato ova maglajska priča nije samo vijest o rođenju devetog djeteta, nego i podsjetnik da je porodica i dalje najvažnija osnova svakog zdravog društva.
Misurići su tako još jednom pokazali da u njima živi duh zajedništva i međusobnog poštovanja, a porodica Hadžić postala je primjer kako se ljubav, disciplina i vjera mogu pretvoriti u svakodnevnu praksu. Deveto dijete nije samo broj, nego novi početak, nova obaveza i nova radost za Semira i Adisu, koji su već godinama posvećeni odgoju svoje djece. Njihov dom, ispunjen dječijim glasovima, ostaje snažan podsjetnik da se i u današnjem vremenu mogu graditi velike porodice, ako u njima postoje ljubav, sabur i međusobno razumijevanje.
