Da li Allah oprašta grijehe koji se ponavljaju?
Pitanje da li Uzvišeni Allah oprašta grijehe koji se iznova ponavljaju jedno je od onih koje duboko dotiče vjernika, jer se gotovo svako ljudsko biće u nekom trenutku života susretne s padom, slabosti i borbom sa vlastitim strastima. Musliman ne pita samo da li je grijeh oprošten, nego i da li njegova tevba ima smisla ako se isti prekršaj ponovi nakon iskrenog kajanja. Upravo tu se otvara prostor za razumijevanje Allahove milosti, ali i odgovornosti čovjeka da ne olako pristupa grijehu.
Islam ne prikazuje čovjeka kao stvorenje koje nikada ne griješi, nego kao biće koje pada, ustaje, pokaje se i vraća svom Gospodaru. Zbog toga je pokajanje (tevba) jedan od najvažnijih duhovnih mehanizama u životu vjernika. U toj milosti leži velika utjeha: ako osoba iskreno zatraži oprost, Allah prima tevbu, pa makar se grijeh ponovio više puta. Međutim, to nikako nije poziv na nemar ili opravdavanje grijeha, nego podsjetnik da je Allahova milost veća od ljudske slabosti, ali da se iskrenost ne smije pretvoriti u naviku neodgovornog ponašanja.
U hadiskoj predaji prenosi se razgovor između Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i Džibrila, a.s., u kojem se naglašava širina Allahove milosti prema onome ko umre kao vjernik, ne pripisujući Allahu druga. U drugom poznatom hadisu, Ebu Hurejre, r.a., prenosi da Allah prima pokajanje onoga ko griješi, pa se kaje, a zatim opet padne, pa se ponovo obrati svome Gospodaru riječima: „O moj Gospodaru, ja sam ponovo učinio grijeh, oprosti mi!“ i Allah mu opet oprašta. Ovi tekstovi jasno pokazuju da ponavljanje grijeha samo po sebi ne poništava mogućnost oprosta, ukoliko je osoba i dalje u stanju iskrenog traženja oprosta i vraćanja Allahu.
Važno je, međutim, razumjeti razliku između onoga ko griješi i kaje se, i onoga ko grijeh svjesno planira, računa na oprost, a u srcu ne osjeća ni kajanje ni želju za promjenom. Pravo pokajanje nije samo izgovaranje riječi „istigfar“, nego i unutrašnji preokret: svijest da je učinjeno loše djelo, žaljenje zbog toga, prestanak grijeha u trenutku pokajanja i iskrena odluka da se učinjeno više ne ponovi. Ako do ponavljanja ipak dođe zbog ljudske slabosti, Allahov oprost nije zatvoren, ali je čovjek dužan da svoju borbu s grijehom shvati ozbiljno.
Jedna od najvećih opasnosti u ovom području jeste mala, ali uporna praksa grijeha. Mali grijesi, kada se ponavljaju bez stida i bez svijesti o Allahovom nadzoru, mogu otvrdnuti srce i postati vrata prema većim prijestupima. Zato islamski učenjaci često upozoravaju da nije problem samo veličina jednog grijeha, nego i stanje srca prema tom grijehu. Onaj ko neprestano pada u isti grijeh mora se ozbiljno zapitati: da li se zaista kaje, da li preduzima mjere da sebe zaštiti, i da li je uopće postavio odlučnu granicu između sebe i onoga što ga vodi u propast?
Kur’anska poruka o pokajanju je izrazito snažna. Allah, dž.š., otvara vrata onima koji se vraćaju nakon pogreške, a posebno ukazuje da niko ne treba gubiti nadu u Njegovu milost. U tom smislu, vjernik ne smije pasti u očaj, jer očaj može biti jednako opasan kao i sam grijeh. Kada se čovjek uvjeri da mu nema spasa, tada često prestaje da se bori. Islamsko učenje upravo suprotno poručuje: koliko god da je čovjek pao, vrata povratka su otvorena. Ali taj povratak mora biti stvaran, a ne samo formalno izgovoren.
Šta znači iskrena tevba u praksi?
Iskrena tevba u svakodnevnom životu znači da čovjek, pored traženja oprosta, mijenja i okolnosti koje ga guraju prema grijehu. Ako neko zna da ga određeno društvo, mjesto, navika ili sadržaj neprestano vraćaju istom prijestupu, tada nije dovoljno samo reći „oprosti mi“, nego treba promijeniti ponašanje, udaljiti se od povoda i uložiti trud da se grijeh ne ponavlja. To je posebno važno u vremenu kada su iskušenja lako dostupna, a čovjek često sam sebe uvjerava da će „samo još jednom“ pasti, pa se poslije iskreno pokajati. Takvo odgađanje može postati opasna zamka.
Također, ako je grijeh povezan s pravima drugih ljudi, tada pokajanje nije potpuno dok se ne vrati pravo ili ne zatraži halala. Allah oprašta ono što je između Njega i roba, ali nepravda prema ljudima zahtijeva dodatni korak: popravljanje štete, vraćanje uzetog, traženje oprosta od onoga kome je učinjena nepravda. Zbog toga je islamski moral istovremeno duhovan i praktičan: ne svodi se samo na unutrašnje osjećaje, nego i na stvarno popravljanje odnosa i posljedica.
U jednom od najljepših hadisa prenosi se da Allah kaže: „Ja sam uz mišljenje Moga roba o Meni“. Ova poruka ne znači da se vjernik smije zavaravati, nego da treba gajiti nadu u Allahovu dobrotu, ali uz trud i ozbiljnost. Ako se sjeti Allaha u sebi, Allah ga se sjeti; ako Mu se približi, Allah mu se još više približi. To je put duhovnog rasta: ne savršenstvo odjednom, nego stalno približavanje. U tom približavanju važnu ulogu imaju namaz, istigfar, sadaka, dobročinstvo prema roditeljima, porodici i ljudima oko nas, kao i iskrena borba protiv loših navika.
Kako se zaštititi od ponavljanja grijeha?
Najpraktičniji odgovor na ponavljanje grijeha jeste stalno jačanje veze s Allahom. Pet dnevnih namaza nisu samo formalna obaveza, nego duhovna zaštita, podsjetnik i redovna obnova svijesti. Uz to, korisno je da vjernik često uči dovu, traži oprost, prisjeća se smrti i Sudnjeg dana, te da ne potcjenjuje male propuste. Naizgled male greške, ako se stalno ponavljaju, mogu promijeniti cijeli životni pravac. Zato je potreban oprez, ali i nada.
Na kraju, najvažnija poruka je da se čovjek ne smije udaljiti od Allaha zbog toga što je slab. Upravo suprotno, slabost je razlog više da se vrati svom Gospodaru. Ako je tevba iskrena, Allah oprašta, pa makar grijeh bio ponovljen više puta. Ali vjernik ne smije koristiti Allahovu milost kao izgovor za nemar. Oprost postoji, ali i odgovornost ostaje. Stoga je put spasa u stalnom vraćanju Allahu, u iskrenom kajanju, u naporu da se grijeh napusti i u nastojanju da srce ostane budno, skrušeno i svjesno svog Stvoritelja.
U tom duhu, poruka svakome ko se pita da li Allah oprašta ponovljene grijehe glasi: da, Allah oprašta onome ko Mu se iskreno vraća. Ali istinski vjernik ne smije stati na riječi. On mora mijenjati sebe, svoj izbor, svoje navike i svoje okruženje, kako bi pokajanje imalo dubinu i trajnost. Jer Allahova vrata su otvorena, a čovjekova je dužnost da kroz njih uđe srcem, djelom i iskrenom odlukom da se bori za bolje sutra.
