Šta poruke velikih sila znače za Bosnu i Hercegovinu nakon odluke Vijeća sigurnosti UN-a?
Jednoglasno produženje mandata EUFOR-a u Bosni i Hercegovini za još jednu godinu na prvi pogled djeluje kao rutinska odluka, ali diplomatske poruke koje su pratile sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a pokazuju da se u pozadini vodi mnogo ozbiljnija rasprava o budućnosti međunarodnog prisustva u BiH. U fokusu nisu bile samo sigurnosne garancije koje EUFOR pruža, nego i stavovi Rusije i Sjedinjenih Američkih Država, dvije sile koje već godinama imaju različite, ali u nekim tačkama i neočekivano preklopljene interese kada je riječ o Bosni i Hercegovini.
Najvažnija vijest jeste da Rusija ovog puta nije blokirala produženje mandata EUFOR-a, što je mnoge analitičare navelo na pitanje zašto je Moskva odustala od potencijalnog veta ili opstrukcije. Prema procjenama koje je iznio i novinar Ivica Puljić, odgovor leži u strateškom oprezu Rusije: Moskva ne želi otvoriti prostor za jačanje NATO-ovog angažmana u Bosni i Hercegovini. Drugim riječima, iako Rusija često kritikuje zapadno prisustvo u regionu, ona očigledno računa da joj je trenutno korisnije zadržati postojeći format EUFOR-a nego rizikovati scenario u kojem bi se, u slučaju komplikacija, uloga Alijanse dodatno proširila.
Ova odluka pokazuje koliko je pitanje Bosne i Hercegovine i dalje povezano s globalnim geopolitičkim nadmetanjem. EUFOR, iako formalno evropska misija, u praksi predstavlja jedan od ključnih sigurnosnih oslonaca za stabilnost države. Njegovo prisustvo ima simboličku i operativnu težinu: šalje poruku da međunarodna zajednica još uvijek pažljivo prati stanje na terenu, ali i da politički akteri u BiH nisu prepušteni isključivo vlastitim domaćim kapacitetima. U zemlji koja je i dalje osjetljiva na političke krize, blokade institucija i retoriku koja povremeno dovodi u pitanje osnovne postavke Dejtonskog sporazuma, takva poruka nije zanemariva.
Američka poruka: podrška suverenitetu, ali i nagovještaj promjene
Dok je Rusija nastupila pragmatično, Sjedinjene Američke Države su na sjednici Vijeća sigurnosti poslale poruku koja je istovremeno ohrabrujuća i politički značajna. Washington je jasno podržao suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine, ali je istovremeno govorio i o potrebi da domaći političari preuzmu više odgovornosti za funkcionisanje države. U toj retorici sadržana je stara američka ideja: međunarodna zajednica može pomagati, ali ne može vječno upravljati političkim procesima umjesto lokalnih lidera.
Međutim, ono što je posebno privuklo pažnju jeste američko pominjanje mogućnosti da bi misija visokog predstavnika jednog dana mogla biti okončana. To ne znači da je takva odluka na stolu odmah ili da postoji zajednički plan za zatvaranje OHR-a, ali sama činjenica da se ta tema javno spominje pokazuje da se u međunarodnim krugovima sve češće razmatra dugoročna održivost sadašnjeg modela upravljanja Bosnom i Hercegovinom. Američki stav se može tumačiti i kao poruka da je vrijeme da političke elite u BiH pokažu sposobnost da same rješavaju sporove, umjesto da trajno očekuju arbitražu sa strane.
Zašto je pitanje OHR-a i dalje toliko osjetljivo?
Uloga visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini odavno je predmet političkih rasprava, pravnih dilema i različitih međunarodnih interesa. Za jedan dio političkih aktera, OHR predstavlja nužan mehanizam zaštite mira i ustavnog poretka, posebno u trenucima kada domaće institucije zakažu. Za druge, ta institucija simbolizira produženi međunarodni protektorat i ograničavanje suvereniteta države. Upravo zato svaka naznaka da bi se moglo govoriti o njegovom završetku izaziva snažne reakcije, bilo da dolazi iz Sarajeva, Banje Luke, Washingtona ili Moskve.
Rusija već godinama zagovara zatvaranje OHR-a, ali ne iz istih razloga kao Sjedinjene Države. Moskva taj stav povezuje s kritikama zapadne intervencije i idejom da se međunarodni protektorat mora postepeno smanjivati. S druge strane, američka poruka o mogućem budućem gašenju OHR-a više liči na očekivanje da institucije Bosne i Hercegovine konačno sazriju i preuzmu punu odgovornost. Ta razlika u motivaciji je važna: i kada dvije velike sile na površini izgledaju kao da dijele sličan stav, njihovi ciljevi i interesne kalkulacije mogu biti potpuno različiti.
Upravo zato nije realno zaključiti da je zatvaranje OHR-a odmah izvjesno. Naprotiv, ostaje niz otvorenih pitanja: jesu li politički lideri u BiH spremni za taj korak, postoji li među domaćim akterima minimum povjerenja potreban za stabilno funkcionisanje države i mogu li institucije preuzeti ulogu koju je međunarodna zajednica dugo držala u svojim rukama? Bez odgovora na ta pitanja, svako ozbiljno razmatranje odlaska visokog predstavnika ostaje više politička tema nego konkretan plan.
EUFOR ostaje ključni sigurnosni oslonac
Produženje mandata EUFOR-a ima i praktičnu dimenziju. Misija Evropske unije u Bosni i Hercegovini djeluje kao preventivni faktor i podsjetnik da međunarodna zajednica još uvijek ima instrumente za reagovanje u slučaju destabilizacije. Iako EUFOR nije misija koja svakodnevno dominira javnim prostorom, njegova prisutnost ima težinu posebno u trenucima političkih napetosti. Sama činjenica da je mandat produžen jednoglasno šalje signal da se, uprkos razlikama među velikim silama, još uvijek postoji minimalni konsenzus o tome da se sigurnosni okvir u BiH ne smije dovoditi u pitanje.
Ipak, važno je napomenuti da produženje mandata EUFOR-a ne znači automatski da će NATO preuzeti njegovu ulogu ako bi se jednog dana misija završila. Takav zaključak bio bi preuranjen i pojednostavljen. U praksi, svaka promjena međunarodnog aranžmana u Bosni i Hercegovini zavisi od niza faktora: odluka u Briselu, stavova članica EU i NATO-a, ponašanja lokalnih političkih elita i šireg geopolitičkog okruženja. Zato se trenutna situacija može opisati kao stabilizacija postojećeg stanja, a ne kao najava velikog preokreta.
U političkom smislu, ono što se trenutno dešava možda je još važnije od same formalne odluke. Poruke koje dolaze iz Washingtona i Moskve ukazuju da velike sile pažljivo testiraju teren i prate kako bi se Bosna i Hercegovina mogla uklapati u njihove dugoročnije interese. Za domaće političare to bi trebalo biti upozorenje da se međunarodni odnosi ne kreću u praznom prostoru. Svaka izjava, svaki potez i svaka blokada u institucijama odjekuju i izvan granica zemlje, jer se BiH i dalje posmatra kao prostor na kojem se prelamaju širi evropski i globalni interesi.
Zaključak koji se nameće nije da je budućnost OHR-a već odlučena, niti da je Bosna i Hercegovina automatski spremna za potpuno samostalno funkcionisanje bez međunarodnog nadzora. Prije bi se moglo reći da je otvoren novi diplomatski prostor u kojem se testiraju granice postojećeg sistema. EUFOR ostaje, OHR ostaje, a velike sile šalju signale koji mogu značiti i oprez i pripremu za dugoročne promjene. Koliko će te promjene biti brze ili spore, zavisi prije svega od Bosne i Hercegovine i od toga hoće li njene institucije pokazati da mogu djelovati stabilno, odgovorno i bez stalnog oslanjanja na međunarodnu arbitražu.
Izvori: dnevnik.hr, russiaun.ru, n1info.ba. Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
