Dodik na Palama ponovo glorifikovao ratne lidera i slao poruke koje produbljuju podjele u BiH
Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik ponovo je izazvao burne reakcije u javnosti nakon govora održanog na Palama, gdje je u okviru obilježavanja 35 godina od osnivanja Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini veličao Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Ratka Mladića.
Riječ je o osobama koje je Haški tribunal pravosnažno osudio za najteže zločine počinjene tokom rata u BiH, a Dodikovo obraćanje još jednom je otvorilo pitanje političke odgovornosti, historijskog revizionizma i poruka koje se šalju građanima u zemlji koja i dalje živi s posljedicama rata.
Skup na Palama organizovan je kao svojevrsna akademija povodom godišnjice tijela koje je u ratnim okolnostima postavilo temelje kasnijih institucija Republike Srpske. Takvi događaji u političkom životu entiteta često dobijaju snažan simbolički naboj, ali ovog puta poruke su prešle granicu uobičajenog političkog govora i ponovo otvorile stare rane.
Dodik je, prema navodima agencije Srna, poručio da se “nikada ne smije odustati” od Karadžića, Krajišnika, Mladića i drugih koji su, kako je rekao, “ugradili živote u temelje Srpske”.
Takva retorika nije nova, ali je posebno problematična zato što dolazi od političara koji i dalje ima ogroman utjecaj na institucije i javni prostor u Republici Srpskoj. Kada se osobe osuđene za ratne zločine predstavljaju kao moralni ili nacionalni uzori, to ne ostaje samo na nivou političke izjave.
To oblikuje javno sjećanje, utiče na mlade generacije i dodatno otežava svaku ozbiljnu raspravu o pomirenju, odgovornosti i istini o ratu u Bosni i Hercegovini.
Na događaju su, prema dostupnim informacijama, bili prisutni i visoki gosti iz Srbije i Rusije, među njima ministar odbrane Srbije Bratislav Gašić te ambasadori Srbije i Rusije u BiH. Njihovo prisustvo dodatno je dalo političku težinu skupu, koji je već i sam po sebi imao snažno ideološko obilježje.
U regiji u kojoj se svaka poruka pažljivo čita kroz prizmu prošlosti, ovakvi nastupi nisu samo unutrašnje pitanje jednog entiteta, nego i signal kako se dalje interpretira ratna istorija i kakve se vrijednosti javno promovišu.
Poruke o Bošnjacima, islamu i “nacionalnom gubitku”
Dodik je u govoru ponovio niz tvrdnji koje su već ranije izazivale osude zbog otvorenog etničkog i vjerskog podteksta. Bošnjake je ponovo nazivao muslimanima, iako je riječ o narodu čiji identitet nije reduciran samo na vjersku pripadnost. Time je, kao i ranije, pokušao politički i simbolički suziti identitet jednog konstitutivnog naroda u BiH, što je praksa koja dodatno podstiče podjele.
Njegova rečenica: “Nemamo mi više ništa zajedničko s muslimanima” nije samo provokacija, nego poruka koja ide protiv osnovnih principa suživota i ravnopravnosti.
U istom nastupu tvrdio je i da Evropi prijeti islamizacija te da su Srbi spremni da se tome suprotstave. Takve izjave nalaze uporište u starim propagandnim obrascima koji su već decenijama prisutni u dijelu političkog diskursa na Balkanu. Umjesto da govori o ekonomiji, institucijama, obrazovanju ili svakodnevnim problemima građana, Dodik je još jednom posegnuo za identitetskim mobilizacijama koje služe jačanju straha i homogenizaciji biračkog tijela.
Posebno su problematične njegove poruke o onima koji su 1991. ostali “na drugoj strani”, koje je opisao kao “historijske, nacionalne, ljudske gubitnike”. Time nije napao samo političke protivnike, nego je dodatno cementirao logiku podjela po kojoj je svako drugačije mišljenje izdaja. Takva retorika ne ostavlja prostor za dijalog, nego gradi atmosferu u kojoj se politički pluralizam tumači kao slabost, a etnička isključivost kao politička vrlina.
Samopredstavljanje kao nacionalista i odnos prema Srbiji
U jednom od najzapaženijih dijelova govora Dodik je rekao: “Ja sam nacionalist, odmah da vam kažem. Nisam takav bio, sada jesam.” Ovom rečenicom je praktično sam potvrdio smjer u kojem vodi svoju političku komunikaciju u posljednjim godinama. Umjesto da ublažava tenzije, on ih često pojačava i time učvršćuje svoj status političara koji računa na emocije, a ne na smirivanje javnosti.
Istovremeno je poručio da Republika Srpska nije genocidna i da ga, kako kaže, boli kada je neko iz Srbije tako naziva. Ova izjava pokazuje koliko je pitanje ratnog nasljeđa i dalje osjetljivo, ali i koliko političari koriste terminologiju vezanu za genocid kako bi oblikovali vlastiti narativ.
Umjesto suočavanja s činjenicama i presudama međunarodnih sudova, javni govor se često pretvara u borbu za interpretaciju prošlosti, pri čemu se svaka kritika doživljava kao napad na kolektivni identitet.
Dodik se na kraju govora zahvalio predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, navodeći da je Srbima iz Republike Srpske pružio “najveću podršku i bratsku ruku”. Takve poruke dodatno potvrđuju čvrstu političku i emotivnu vezu između vrha vlasti u Beogradu i Banjaluci, iako ta veza često izaziva zabrinutost u dijelu domaće i međunarodne javnosti zbog mogućnosti destabilizacije odnosa u BiH.
Završne riječi govora: “Neka živi Republika Srpska, neka živi Srbija, neka živi Rusija”, bile su još jedan znak geopolitičkog pozicioniranja koje se sve češće oslanja na simboliku savezništva, a sve manje na konkretne državne interese građana.
Širi politički i društveni značaj ovakvih nastupa
Govor na Palama ne može se posmatrati izolovano, jer dolazi u trenutku kada su odnosi u Bosni i Hercegovini već opterećeni dubokim nepovjerenjem, blokadama i stalnim političkim krizama. Kada visoki politički lider koristi jezik koji osporava druge narode, relativizuje presude i veliča osuđene ratne zločince, posljedice se ne osjećaju samo na simboličkom nivou.
One se prenose na institucije, školske programe, medijski prostor i svakodnevni život građana koji žele normalnu budućnost, a ne stalno vraćanje u ratnu prošlost.
Takvi govori takođe otežavaju rad onima koji godinama pokušavaju graditi kulturu sjećanja zasnovanu na činjenicama, poštovanju žrtava i odgovornosti svih strana. U društvu u kojem političari otvoreno slave osobe osuđene za zločine, porodice žrtava dobivaju dodatnu poruku da njihova bol nije politički relevantna.
Zato reakcije na Dodikove izjave ne dolaze samo iz političkih krugova, nego i od organizacija civilnog društva, novinara, istraživača i svih onih koji smatraju da se mir ne može graditi na negiranju presuđenih zločina.
Ovaj događaj ponovo pokazuje koliko je Bosna i Hercegovina i dalje zarobljena između prošlosti i budućnosti. Dok jedni insistiraju na evropskom putu, institucionalnoj stabilnosti i ravnopravnosti građana, drugi i dalje koriste ratni rječnik kao sredstvo političke dominacije.
Upravo zbog toga svaki govor poput ovog na Palama ima mnogo šire posljedice od samog trenutka u kojem je izgovoren: on oblikuje atmosferu u društvu, postavlja ton javne debate i određuje koliko će prostora ostati za dijalog, odgovornost i stvarno pomirenje.
