Slike su vlastite simbolične AI ilustracije javnih odluka i diplomatije. Nisu fotografije ratnih događaja, vjerskih objekata ili učesnika rasprave.
Emir Suljagić je 23. oktobra odgovorio na Dodikovo predstavljanje rata u Bosni i Hercegovini kao odbrane kršćanstva. Direktor Memorijalnog centra Srebrenica podsjetio je na uništavanje katoličkih vjerskih objekata u Bosanskom Šamcu, otvarajući pitanje koliko se savremene političke poruke podudaraju s dokumentovanim iskustvom civilnog stanovništva.
Šta je Suljagić naveo u odgovoru
Prema objavi koju prenosi Klix, Suljagić tvrdi da su bosanskosrpske snage u Bosanskom Šamcu uništile svih devet katoličkih crkava i kapela. Prisjetio se i iskaza hrvatskog zatočenika koji je slušao izvještavajući sa suđenja u Hagu. Prema tom svjedočenju, zatočeni hrvatski i bošnjački civili morali su ručno rastavljati dio katoličke crkve jer je pravoslavni objekt bio preblizu za rušenje eksplozivom.
Broj devet i opis tog pojedinačnog događaja ovdje su jasno pripisani Suljagićevoj objavi. Njegova reakcija predstavlja novu vijest, dok se navedeni ratni događaji odnose na devedesete godine. Ne treba ih prikazivati kao novootkriven incident niti politički odgovor zamijeniti sudskom presudom.
Šta pokazuje haški sudski kontekst
Za razumijevanje Šamca važan je predmet protiv Blagoja Simića, Miroslava Tadića i Sime Zarića. U sažetku prvostepene presude koji je Tribunal objavio 17. oktobra 2003. opisani su široko rasprostranjen i sistematski napad na civile, progon i deportacije nesrpskog stanovništva na području Bosanskog Šamca i Odžaka.
U sažetku se navode nezakonita hapšenja i zatočenja bošnjačkih i hrvatskih civila nakon preuzimanja vlasti u aprilu 1992. Posebno su razmatrani opasni i ponižavajući zadaci prinudnog rada. Vijeće je utvrdilo da je slanje civila na kopanje rovova, izgradnju bunkera i druge vojne poslove pod životnom opasnošću predstavljalo nečovječno postupanje.
Tribunal izričito napominje da sažetak nije zamjena za obrazloženu pisanu presudu. Taj dokument pruža provjerljiv okvir o progonu i prinudnom radu; sam po sebi nije potvrda svake pojedinosti iz nove objave na društvenoj mreži. Razlikovanje tih nivoa izvora omogućava preciznije izvještavanje o ratnoj prošlosti.
Vjerski objekti imaju zaštitu bez obzira na zajednicu
Međunarodni komitet Crvenog križa u prikazu običajnog humanitarnog prava posebno obrađuje zaštitu kulturnih dobara. Pravilo 38 nalaže naročitu pažnju tokom vojnih operacija da se ne oštećuju objekti posvećeni vjeri, umjetnosti, nauci, obrazovanju ili dobrotvornim djelatnostima, ako nisu vojni ciljevi.
Za dobra od velikog značaja za kulturno naslijeđe predviđena je dodatna zaštita, uz strogi izuzetak imperativne vojne nužnosti. To nije neograničena dozvola za rušenje. Za pravnu ocjenu pojedinačnog slučaja moraju se ispitati njegova stvarna namjena, okolnosti i dokazi. Pripadnost objekta određenoj vjeri sama po sebi ne čini ga vojnim ciljem.
Sloboda vjere ne može biti privilegija jednih
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima povezuje slobodu savjesti i vjere s jednakim dostojanstvom svih ljudi. Član 18 obuhvata ispoljavanje uvjerenja pojedinačno ili zajedno s drugima, javno ili privatno, kroz poučavanje, praksu i obrede. Članovi 2 i 7 naglašavaju nediskriminaciju i jednaku zaštitu pred zakonom.
Deklaraciju je Generalna skupština UN-a proglasila 10. decembra 1948. kao zajedničko mjerilo za sve narode i države. Ona povezuje poučavanje o pravima s njihovim stvarnim poštivanjem. U kontekstu današnje rasprave to podsjeća da govor o zaštiti jedne vjere treba odmjeravati prema sigurnosti i slobodi svih ljudi, uključujući njihove komšije drugačijih uvjerenja.
Iz tog univerzalnog okvira proizlazi jednostavno uredničko mjerilo: zaštita nečijeg bogoslužja ne smije zavisiti od toga pripada li većinskoj ili manjinskoj zajednici. Sjećanje na srušenu crkvu, džamiju ili drugi vjerski objekt treba uključiti ljude kojima je služio, njihovu sigurnost i pravo da žive bez progona.
Suljagićev odgovor zato otvara raspravu koja zahtijeva više od političkih parola. Odgovorno podsjećanje na rat znači razdvojiti izjavu, svjedočenje i sudski utvrđenu činjenicu, te odgovornost vezati za dokazano djelovanje konkretnih osoba. Ono ne opravdava prebacivanje krivice na cijeli narod ili vjersku zajednicu.
Izvor: Klix, Emir Suljagić, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, Međunarodni komitet Crvenog križa, Ujedinjene nacije
