Praznovjerja, vjera i savremeni život: islamski pogled na sujevjerje
Jedna od temeljnih istina koju islam usađuje čovjeku jeste da je Allah, dž.š., Jedini Stvoritelj svega što postoji, da samo On upravlja svemirom i da samo On posjeduje znanje o onome što je skriveno od ljudskog oka. Takvo vjerovanje nije samo teorijsko uvjerenje, nego osnova zdravog pogleda na život, svijest koja oslobađa čovjeka straha od izmišljenih sila, lažnih predskazanja i praznih mitova.
Islam je, od svojih prvih dana, došao da čovjeka vrati čistom monoteizmu, da ga udalji od vračanja, gatanja, talismana, lažnih znakova i svih oblika duhovne obmane.
Kada se pogleda historija čovječanstva, vidi se da su ljudi često skretali s puta objave i istine. Svaki put kada bi se udaljili od Božije upute, rasla je potreba za novim vjerovjesnikom koji će ih podsjetiti na ono što su zaboravili: da nema božanstva osim Allaha i da se čovjek ne smije vezivati za ono što nema ni moć ni znanje.
Od prvih generacija, pa do vremena posljednjeg poslanika Muhammeda, a.s., borba protiv širka i praznovjerja bila je borba za dostojanstvo čovjeka, za njegovo pravo da vjeruje razumno, jasno i bez posrednika koji manipuliraju njegovom vjerom.
Posebno su opasni oni oblici vjerovanja koji se predstavljaju kao “narodna mudrost”, a zapravo su samo ostatak starih paganskih praksi. U mnogim sredinama ljudi su kroz stoljeća učili da uspjeh, zdravlje ili nesreća zavise od slučajnih znakova: ptice koja preleti, ogledala koje se razbije, dana u sedmici, ili predmeta okačenog iznad vrata. Islam takve pojave ne prihvata kao izvor koristi ili štete.
Korist i šteta dolaze jedino od Allaha, a čovjekova obaveza je da se osloni na Njega, uzme uzroke i radi ono što je ispravno.
Poslanikova borba protiv vračanja, gatanja i lažnih predviđanja
Kada je Allahov Poslanik, Muhammed, a.s., počeo svoju poslaničku misiju u Mekki, zatekao je društvo u kojem su vračevi, proricatelji i astrolozi imali veliki utjecaj na ljude. Takvi pojedinci su tvrdili da znaju skrivene stvari, da mogu otkriti budućnost ili objasniti nečiju sudbinu. Islam je na to odgovorio jasno i odlučno.
U Kur’anu stoji da niko osim Allaha ne zna gajb, ono što je nevidljivo i što se tek treba dogoditi. Time je srušena osnova na kojoj se gradila moć svih lažnih proroka.
Poslanik, a.s., nije samo verbalno odbacio ova vjerovanja; on je cjelokupnom svojom praksom pokazao da musliman ne smije graditi život na strahu od znakova, na opsesiji brojevima ili na mišljenju da neki čovjek može imati uvid u skrivenu sudbinu. Njegova misija bila je da ljudima vrati povjerenje u Allahovu mudrost i da ih poduči ispravnom oslanjanju na Gospodara, a ne na šapat prevaranata koji zarađuju na tuđoj nevolji.
Vračari, amuleti i zapisi: između zablude i religijskog udaljavanja
U praksi mnogih zajednica i danas su prisutni zapisi, amajlije, privjesci i različite vrste “zaštitnih” predmeta za koje se vjeruje da donose sreću ili odbijaju nesreću. Međutim, islam takvu praksu tretira kao opasno udaljavanje od tevhida. Čovjek koji vjeruje da mu papir, konac, metalni predmet ili bilo koji zapis mogu donijeti zaštitu zapravo srce veže za nešto što nema nikakvu stvarnu moć.
Ako pritom vjeruje da mu takav predmet sam po sebi koristi, onda se otvara prostor za širk, što je najteži oblik grijeha u islamskoj tradiciji.
Još je ozbiljnije kada ljudi odlaze vračarima i proricateljima, traže savjet za brak, posao, bolest ili put, pa nakon toga povjeruju u njihove riječi. Takvo ponašanje nije samo naivnost, nego duhovna opasnost koja potkopava vjeru i umanjuje oslonac na Allaha. Islamski učenjaci su stoljećima upozoravali da čovjek treba tražiti pomoć od Allaha kroz dovu, liječenje i ispravne uzroke, a ne kroz posjete onima koji ljudske slabosti pretvaraju u izvor zarade.
Sujevjerja u svakodnevici: ptice, dani, ogledala i predmeti
Na našim prostorima i šire veoma su rasprostranjena vjerovanja o pticama, crnim mačkama, razbijenom ogledalu, petku trinaestom ili prolasku ispod merdevina. Iako se ovakve predstave često prenose kao šala ili “narodno iskustvo”, one ipak imaju ozbiljnu posljedicu: stvaraju psihološki strah i navikavaju čovjeka da smisao traži u simbolima, a ne u Božijoj volji.
Takvo razmišljanje može dovesti do toga da čovjek odgađa putovanja, poslove, brak ili važne odluke samo zato što je “vidio znak”.
Posebno je zanimljivo kako su neka od tih vjerovanja historijski nastajala iz sasvim prizemnih razloga. Neka su potekla iz starih religija, neka iz srednjovjekovnih crkvenih predanja, neka iz ekonomskih navika, a neka iz pukog neznanja.
Na primjer, vjerovanje da razbijeno ogledalo donosi nesreću povezano je s davnim strahom od “odraza” i duše, dok su potkovice, djeteline sa četiri lista ili određeni brojevi postali simboli sreće kroz folklor koji nema uporište u objavljenoj vjeri. Islam ne priznaje sreću koja dolazi iz praznog simbola, nego iz dove, dobrog djela i čiste namjere.
Ni današnji čovjek nije imun na takve utjecaje. Često će se čuti savjeti poput: “Ne šišaj se tog dana”, “Ne vjenčavaj se između dva Bajrama”, “Ne kupuj kuću na tom mjestu”, ili “Ne prolazi ovuda jer nije berićetno”. Takve rečenice stvaraju osjećaj da vjerski život treba biti vođen strepnjom, a ne smirenošću.
Međutim, islam uči suprotno: musliman planira, radi, uzda se u Allaha i ne dozvoljava da ga neutemeljeni strahovi paralizuju.
Crna mačka, petak trinaesti i drugi simboli nesreće
Vjerovanje da crna mačka donosi nesreću, ili da je petak trinaesti nesretan dan, razvijalo se u različitim istorijskim okolnostima, uglavnom van islamskog svijeta. Ipak, danas se takva uvjerenja prenose preko medija, filmova i popularne kulture, pa ulaze i u sredine u kojima bi im trebalo biti mjesto samo u knjigama o folkloru.
Problem nije samo u samom simbolu, nego u mentalitetu koji izgrađuje čovjeka da strahuje od nečega što nema stvarnu moć.
Kada vjernik povjeruje da mu dan, broj ili životinja određuju sudbinu, on zapravo umanjuje svoje povjerenje u Allahovu odredbu. Zato je važno naglašavati da nema nesretnog dana po sebi, niti “ukletog” predmeta koji čovjeku može donijeti zlo mimo Allahove volje. Postoje samo prilike da čovjek bude odgovoran, oprezan, moralan i svjestan da je život ispit, a ne niz znakova koje treba tumačiti kao magiju.
Turbeta, sveta mjesta i pogrešno razumijevanje berićeta
Posebno je osjetljivo pitanje odnosa prema turbetima, kaburovima, izvorima, stablima i mjestima kojima se pripisuje posebna svetost. Na Balkanu su se razvile brojne prakse u kojima ljudi vjeruju da će im posjetom određenom mjestu, ostavljanjem novca, vezivanjem tkanine, donošenjem vode ili uzimanjem kamenčića doći zdravlje, nafaka ili zaštita. Mnogi od tih običaja prenose se generacijama, iako nemaju temelj u islamskom učenju.
Islam uči da kabur treba poštovati, ali ne obožavati, da umrle treba spominjati dovom, ali ne pripisivati im božanske moći. Granica između sjećanja na pobožne ljude i pretjerivanja veoma je važna. Historija pokazuje da je širk često počinjao upravo tako: prvo kao poštovanje, zatim kao pretjerana ljubav, a na kraju kao obožavanje. Zbog toga je islamska preventivnost usmjerena ka tome da se zlo zaustavi na početku.
Ne smije se dozvoliti da simbol postane božanstvo, niti da grob bude mjesto traženja onoga što može dati samo Allah.
Pravi izvor smirenosti: tevhid, dovа i razumno djelovanje
Umjesto oslanjanja na zablude, islam čovjeku nudi jasan put: vjeru u Allaha, iskrenu dovu, halal zaradu, porodičnu odgovornost, lijep ahlak i pouzdanje u Božiju pomoć. To ne znači pasivnost, nego zrelu duhovnost. Čovjek treba učiti da uspjeh ne dolazi od drveta, zrna grožđa, potkovice ili slučajne ptice, nego od Stvoritelja koji daje sredstva, vodi puteve i otvara zatvorena vrata. Takav pristup oslobađa srce i vraća mu ravnotežu.
Zato je borba protiv praznovjerja ujedno i borba za čišći razum, stabilniju porodicu i zdravije društvo. Kada se vjernik udalji od vračara i lažnih znakova, on ne gubi ništa, nego dobija mnogo: unutrašnji mir, jasnoću odluke i slobodu od straha. Islam ne želi da čovjek živi u stalnom iščekivanju nesreće, nego da živi svjestan da je život u Allahovim rukama.
To je poruka koja i danas ostaje jednako snažna kao i u vrijeme prvih objava.
