Lažni patriotizam, izgubljeni milioni i politička odgovornost koja izmiče
U političkom prostoru Bosne i Hercegovine, gdje se svakodnevno prepliću velike riječi, stranačke kalkulacije i međuentitetski sporovi, često se dogodi da suštinski važna pitanja ostanu u sjeni. Ipak, kada je riječ o novcu građana, posebno o sredstvima koja pripadaju Federaciji BiH, svaka odluka, svako odlaganje i svaka izgovorena rečenica imaju dalekosežne posljedice.
Upravo zato slučaj Zijada Krnjića i dešavanja oko Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje BiH otvara mnogo šire pitanje od pukog političkog prepucavanja: pitanje odgovornosti, dosljednosti i istinske zaštite javnog interesa.
Na prvi pogled, riječ je o još jednoj epizodi u dugom nizu institucionalnih nadmudrivanja između predstavnika različitih političkih struktura. Međutim, u pozadini te priče nalazi se veoma konkretna šteta koja se mjeri stotinama miliona maraka. Prema tvrdnjama iznesenim u javnosti, Federacija BiH je ostala bez više od 200 miliona KM, dok su se u međuvremenu vodile medijske predstave, slali politički signali i najavljivala navodna rješenja koja nisu došla na vrijeme.
U takvom ambijentu, pitanje nije samo ko je šta rekao, nego i ko je šta uradio kada je imao ovlasti.
Posebnu pažnju izaziva način na koji je cijela priča komunikacijski predstavljena javnosti. Dok su pojedini akteri nastupali kao nepokolebljivi zaštitnici interesa Federacije, stvarni rezultati bili su znatno skromniji. Građanima je nuđena slika odlučnosti, a u praksi su, prema dostupnim informacijama, izostali konkretni i pravovremeni pravni koraci.
To je trenutak u kojem politički marketing prestaje biti bezazlen i postaje problem sam po sebi, jer stvara dojam da neko nešto brani, iako su posljedice već nastupile.
Ključni detalj u ovoj priči jeste činjenica da je u septembru istekao mandat Zijadu Krnjiću, što je otvorilo prostor da se određene odluke donesu bez njegovog učešća. Upravni odbor UIO BiH je, na elektronskoj sjednici, izglasao Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji, a ta odluka je usvojena u trenutku kada Krnjić više nije imao formalnu poziciju u tom tijelu.
To je izazvalo dodatne sumnje i otvorilo pitanje da li je dio političkih procesa bio vođen tako da se upravo čeka istek mandata kako bi se odluke donijele bez prepreka. Ako je to tačno, onda je riječ o ozbiljnom institucionalnom manevru koji zaslužuje mnogo više od usputnih komentara.
U političkoj praksi Bosne i Hercegovine, imenovanja, mandati i proceduralne finese često se koriste kao alat za postizanje ciljeva koji nemaju mnogo veze s javnim dobrom. Upravo zato je ovaj slučaj značajan: pokazuje kako se formalna pravila mogu iskoristiti protiv onih koji bi, barem nominalno, trebali biti zaštićeni.
Dok je, prema izjavama iz javnog prostora, ministar Srđan Amidžić čekao povoljan trenutak da sjednica prođe bez Krnjića, Federacija je ostala bez finansijskog efekta koji je očekivala. Takav razvoj događaja ne govori samo o političkoj vještini jedne strane, nego i o ozbiljnom propustu druge strane da na vrijeme reaguje.
Zašto nije bilo odlučne reakcije dok je mandat još trajao?
Jedno od najvažnijih pitanja u ovom slučaju glasi: zašto nisu pokrenuti oštriji pravni mehanizmi dok je Krnjić još bio na funkciji? Ako je zaista postojalo saznanje da Federaciji prijeti gubitak velikog novca, onda je logično očekivati da se reaguje odmah, institucionalno i bez kalkulacija. Umjesto toga, javnost je dobila neodređene poruke, umirujuće fraze i obećanja da će se sve “nekako riješiti”.
Takav pristup stvara utisak improvizacije i političke pasivnosti, što je u pitanjima budžetskih prihoda posebno opasno.
Krivične prijave, upravni sporovi i politički pritisci imaju smisla samo ako se pokrenu u trenutku kada mogu proizvesti efekat. Kada mandat istekne, a odluka je već donesena, prostor za djelovanje postaje mnogo uži. Zato kritika upućena Krnjiću ne proizlazi samo iz činjenice da je kasno govorio, nego iz toga što je, kako se navodi, propustio da koristi ovlasti dok su bile na raspolaganju.
U političkom životu, prešutjeti ključni trenutak često je jednako ozbiljno kao i direktno učestvovati u šteti.
Ono što dodatno produbljuje kontroverzu jeste percepcija da je javnost bila uvedena u priču o navodnom heroizmu, dok su u pozadini tekli sasvim drugačiji procesi. Dok se govorilo o otporu i zaštiti interesa Federacije, istovremeno se sticao utisak da se najvažnije odluke prepuštaju drugima. U političkom smislu, to je posebno osjetljivo jer građani obično cijene one koji jasno i glasno nastupaju protiv nepravde.
Međutim, ako glas ostane samo na retorici, a ne preraste u konkretnu akciju, onda je riječ o predstavi, a ne o odgovornom djelovanju.
Još jedna dimenzija ove priče tiče se političke biografije samog Krnjića. Kao dugogodišnji kadar Stranke demokratske akcije, kasnije je prešao u Stranku za Bosnu i Hercegovinu, gdje je dobio novu poziciju i politički prostor. Takvi transferi sami po sebi nisu neuobičajeni, ali u kombinaciji s optužbama za nedosljednost i oportunizam dobijaju sasvim drugačije značenje.
Kada javnost stekne utisak da neko mijenja stranku, ali ne i političku matricu djelovanja, onda se postavlja pitanje da li je riječ o ideološkom uvjerenju ili o pukom traženju nove platforme za nastavak karijere.
Posljedice za Federaciju BiH i šira slika političke kulture
Gubitak više od 200 miliona maraka ne može se posmatrati samo kao tehnički spor između institucija. To je novac koji se mogao preliti u javne usluge, razvojnu infrastrukturu, bolničke sisteme, škole, lokalne projekte i stabilnost budžeta kantona. Kada takva sredstva izostanu, posljedice ne osjeća apstraktna “država”, nego vrlo konkretni ljudi: radnici, učenici, pacijenti, penzioneri i lokalne zajednice koje zavise od svake budžetske stavke.
Zato ovakvi slučajevi ne smiju ostati zatvoreni u krugovima političke elite.
Problem je i u tome što se u domaćoj politici često nagrađuje glasna retorika, dok se odgovornost razvodnjava. Političar koji zna dobro govoriti može u medijima izgledati kao zaštitnik interesa naroda, iako su rezultati njegovog djelovanja daleko skromniji. U takvom sistemu, “patriotizam” postaje dekor, a ne obaveza.
Zato je izraz lažni patriotizam u ovom kontekstu mnogo više od uvrede; on opisuje obrazac ponašanja u kojem se nacionalni i entitetski interes koristi kao štit za lične ili stranačke ciljeve.
Vrijedi naglasiti i to da se institucije ne bi smjele oslanjati na naknadnu pamet. Kada šteta nastane, onda je mnogo teže ispravljati posljedice nego spriječiti uzrok. Upravo zato javnost ima pravo tražiti transparentan odgovor: ko je znao, kada je znao, šta je poduzeo i zašto nije reagovao ranije. Bez tih odgovora, svaka priča o borbi za Federaciju ostaje nepotpuna i sumnjiva.
Na kraju, ovaj slučaj ostaje važna opomena da politička scena u Bosni i Hercegovini još uvijek prečesto funkcioniše po principu kalkulacije, čekanja i prebacivanja odgovornosti. Kada se javnost navikne na to da se ključne odluke donose tek nakon isteka mandata, a ne u trenutku kada je potrebna hrabrost, onda demokratija gubi sadržaj. Zato je potrebno insistirati na dokumentovanju svakog koraka, faktima i jasnoj odgovornosti.
Samo tako se može spriječiti da se iste priče ponavljaju, a građani ostaju bez novca, bez odgovora i bez povjerenja.
Ovaj slučaj nije samo rasprava o jednom političaru, nego podsjetnik da institucije vrijede onoliko koliko su njihovi nosioci spremni da ih brane kada je najteže. Ako se šteta mjeri desetinama i stotinama miliona, onda i reakcija mora biti jednako ozbiljna. U suprotnom, ostaje tek još jedna lekcija o tome kako se u domaćoj politici lako prodaje magla, a teško polaže račun.
