Gadi Eisenkot: Iran je snažniji nego što se često pretpostavlja, a zračna sila sama ne može donijeti promjenu režima
Izjava bivšeg načelnika Generalštaba izraelske vojske i istaknutog izraelskog opozicionog političara Gadija Eisenkota ponovo je otvorila važno pitanje koje već godinama oblikuje sigurnosne rasprave na Bliskom istoku: može li se politički poredak u Iranu promijeniti vojnim pritiskom izvana?
Eisenkot je poručio da su Iranci mnogo snažniji nego što ih mnogi na Zapadu i u Izraelu procjenjuju, naglašavajući da je ideja o rušenju iranskog režima isključivo putem zračnih udara pogrešna i previše pojednostavljena.
Njegove riječi dobile su dodatnu težinu upravo zato što dolaze od čovjeka koji je godinama bio na samom vrhu izraelskog sigurnosnog aparata. Eisenkot je od 2015. do 2019. godine obavljao funkciju načelnika Generalštaba izraelske vojske, a kasnije je bio i član ratnog kabineta.
Takva biografija znači da govori osoba koja nije tek politički komentator, nego neko ko je direktno učestvovao u oblikovanju izraelske odbrambene strategije i razumije granice vojne sile bolje od većine javnosti.
Ipak, važno je naglasiti da njegov stav ne predstavlja odbacivanje svake vrste vojne akcije protiv Irana. Naprotiv, Eisenkot je i ranije podržavao operacije koje su bile usmjerene na iranski nuklearni program i druge sposobnosti koje Izrael doživljava kao neposrednu prijetnju. Ono što on osporava jeste ideja da se bombardovanjem, pa makar ono bilo intenzivno i dugotrajno, može postići nešto mnogo ambicioznije — potpuna politička promjena u Teheranu.
Upravo u toj razlici leži suština njegove poruke. Vojna sila, prema Eisenkotovom viđenju, može uništiti infrastrukturu, usporiti razvoj određenih programa, onesposobiti određene kapacitete i nanijeti ozbiljnu štetu. Međutim, sasvim je drugo pitanje može li ista ta sila natjerati jednu veliku, organizovanu i ideološki ukorijenjenu državu da promijeni vlast. Iran nije mala politička jedinica, niti je riječ o sistemu koji bi se lako srušio pod vanjskim udarima.
Upravo suprotno, takvi pritisci često mogu izazvati dodatno sabijanje društva oko vlasti.
Eisenkotove riječi imaju posebno značenje i zato što izraelska politika prema Iranu godinama balansira između dva pristupa. Jedan podrazumijeva sprečavanje iranskog nuklearnog napretka i slabljenje vojnih kapaciteta, dok drugi ide mnogo dalje i računa na mogućnost političkog sloma vlasti u Teheranu. To su dva različita cilja, a razlika između njih nije samo semantička, nego strateška. Prvi je, barem teoretski, ograničen i mjerljiv.
Drugi je neizvjestan, skup i često teško ostvariv bez šire međunarodne i unutrašnje dinamike.
Iran, kao država sa složenim sistemom vlasti, snažnim sigurnosnim strukturama i duboko razvijenim političkim identitetom, teško se može posmatrati kroz jednostavne formule. Njegova unutrašnja struktura uključuje više centara moći, od vrhovnog vođe i Revolucionarne garde do civilnih institucija i raznih političkih struja. Zbog toga analiza koja polazi od pretpostavke da bi nekoliko vojnih udara moglo automatski dovesti do pada režima zanemaruje otpornost sistema i sposobnost vlasti da se prilagodi krizama.
Širi geopolitički kontekst dodatno objašnjava zašto se ovakve izjave pažljivo prate. Iran ostaje jedno od centralnih sigurnosnih pitanja izraelske politike, ali i šireg regiona. Zbog svog uticaja u Libanu, Siriji, Iraku, Jemenu i preko podrške različitim savezničkim grupama, Teheran je za mnoge regionalne aktere politički i vojni faktor kojeg nije moguće ignorisati.
S druge strane, Izrael Iran vidi kao dugoročnu stratešku prijetnju, posebno zbog nuklearnog programa i mreže regionalnih saveznika koje podržava Teheran.
U izraelskoj javnosti i političkom vrhu već dugo postoje različiti pogledi na to koliko daleko treba ići u odnosu prema Iranu. Neki smatraju da se mora djelovati odlučno i preventivno, čak i po cijenu šire eskalacije. Drugi upozoravaju da takav pristup može proizvesti niz nepredvidivih posljedica, uključujući regionalni rat, napade preko posrednika i jačanje iranskog domaćeg narativa o otporu stranoj agresiji.
Eisenkot se, svojim recentnim izjavama, nalazi bliže ovom opreznijem taboru kada je riječ o ideji promjene režima.
Posebno je zanimljivo to što njegov stav ne dolazi iz pacifističke, nego iz sigurnosne perspektive. On ne negira opasnost koju Iran predstavlja, već upozorava na ograničenja vojne moći. To je važna distinkcija jer pokazuje da čak i među ljudima koji su godinama upravljali vojnim operacijama postoji svijest da bombardovanje može uništiti ciljeve, ali ne i nužno stvoriti novu političku stvarnost.
U međunarodnim odnosima to je lekcija koja se više puta pokazala tačnom: režime je lakše destabilizirati nego oblikovati ono što dolazi nakon toga.
U tom smislu, Eisenkotova poruka može se čitati i kao upozorenje izraelskom političkom establišmentu da ne miješa taktički uspjeh sa strateškim ciljem. Uništenje određenih vojnih kapaciteta ne znači automatski i promjenu ponašanja države, a još manje promjenu njenog političkog sistema. Ako je cilj ograničiti prijetnju, tada su mogući precizni udari, obavještajne operacije i diplomatski pritisci.
Ako je cilj rušenje vlasti, onda se mora računati s mnogo složenijim realnostima, uključujući unutrašnju koheziju Irana i mogućnost da vanjski napad ojača, a ne oslabi režim.
Zbog svega toga, ova izjava nije važna samo kao dnevna politička vijest, nego i kao podsjetnik da se o Iranu ne može govoriti jednostavnim rječnikom. Države koje pokušavaju oblikovati događaje na Bliskom istoku često precjenjuju brzinu i efikasnost vojne sile, a potcjenjuju otpornost političkih sistema, nacionalni ponos i sposobnost režima da prežive pod pritiskom.
Eisenkotova ocjena je da je Iran otporniji nego što se pretpostavlja i da je zračna sila samo ograničen alat, a ne rješenje za političku transformaciju.
U konačnici, njegova poruka otvara pitanje koje nadilazi izraelsko-iranske odnose: može li se vlast u velikoj i složenoj državi promijeniti spoljnim vojnim djelovanjem, ili takav pristup gotovo uvijek proizvodi neželjene posljedice? To je dilema koja i dalje zaokuplja analitičare, političare i vojna planiranja širom svijeta. Dok jedni vjeruju u odlučujuću snagu udara, drugi podsjećaju da historija često pokaže kako je rušiti lakše nego graditi novi poredak.
Upravo u toj napetosti leži značaj Eisenkotovih riječi.
Izvori: Clash Report, Quincy Institute for Responsible Statecraft, The New Yorker, Al Majalla. Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
