Netanyahu, Erdoğan i nova runda sukoba: Izrael priprema pravni dosje, a Bliski istok ulazi u još dublju krizu
Odnos između Benjamina Netanyahua i Recepa Tayyipa Erdoğana već godinama oscilira između otvorenog rivalstva, povremenih diplomatskih pokušaja smirivanja i dubokih strateških neslaganja. Međutim, posljednji razvoj događaja pokazuje da se tenzije više ne odvijaju samo na nivou izjava, nego sve češće prelaze u pravnu, sigurnosnu i geopolitičku borbu.
Prema navodima izraelskih medija, Netanyahu je naredio pripremu posebnog dosjea protiv turskog predsjednika, a cilj tog dokumenta mogao bi biti međunarodni pravni pritisak na Ankaru.
Kako piše izraelski i24NEWS, dosje bi mogao sadržavati optužbe koje se odnose na postupanje Turske prema Kurdima, kao i tvrdnje da Erdoğanova administracija na određeni način finansijski ili politički podržava Hamas. Ipak, važno je naglasiti da taj materijal, barem prema dostupnim informacijama, još nije prešao u zvaničnu sudsku proceduru. Drugim riječima, riječ je o instrumentu koji u ovoj fazi ima više karakter političkog pritiska nego neposrednog sudskog postupka.
Ova epizoda ne može se posmatrati izolirano, jer dolazi nakon niza vrlo oštrih javnih sukoba između Izraela i Turske. U proteklim sedmicama i mjesecima, obje strane su intenzivirale retoriku, a Ujedinjeni narodi postali su poprište jednog od najvidljivijih okršaja. Erdoğan je pred Generalnom skupštinom govorio o potrebi reforme Vijeća sigurnosti, upozoravajući da svijet ne smije zavisiti od odluka samo pet stalnih članica.
U istom govoru kritikovao je izraelske operacije u Gazi, što je dovelo do demonstrativnog odlaska izraelske delegacije iz sale.
Reakcija Tel Aviva bila je jednako oštra. Izraelski ministar odbrane Israel Katz nazvao je Erdoğana „sultanom od papira“, a sam Netanyahu je sa govornice UN-a turskog predsjednika opisao kao „tiranina“, optužujući Ankaru da pruža utočište liderima Hamasa. Takav ton pokazuje da se komunikacija između dvije zemlje više ne odvija klasičnim diplomatskim jezikom, nego kroz javne optužbe, simboličke poruke i propagandni pritisak.
Erdoğan nije ostao dužan: samo dva dana kasnije poručio je da ratni zločinci pripadaju sudnicama, a ne govornici Ujedinjenih naroda.
Sirija kao najopasnija tačka sukoba
Iako se u javnosti često govori o uvredama i političkom nadmudrivanju, suština sukoba leži u Siriji. Tamo se prelamaju interesi Turske, Izraela, Irana, Rusije i novih lokalnih aktera koji pokušavaju učvrstiti svoj utjecaj nakon godina rata. Ankara snažno podržava vlast sirijskog predsjednika Ahmeda al-Šare, učestvuje u obuci lokalnih snaga i razvija ekonomsku i vojnu saradnju s Damaskom.
Izraelu takvo jačanje turskog prisustva stvara dodatnu zabrinutost, jer Tel Aviv Siriju posmatra kao ključni prostor za sigurnosno balansiranje između različitih regionalnih interesa.
Napetosti su dodatno porasle nakon izraelskog napada na jednu sirijsku zračnu bazu. Izrael je tvrdio da bi ta lokacija mogla biti iskorištena za raspoređivanje turskih snaga, dok su Ankara i Damask te navode odbacili kao spekulacije. Bez obzira na to ko je u pravu u konkretnom slučaju, činjenica je da je svaka vojna aktivnost u Siriji sada pod povećalom, jer se u njoj vidi potencijalni znak šireg regionalnog raspoređivanja snaga.
Izrael ne želi tursko vojno ukorjenjivanje u Siriji, dok Turska smatra da ima pravo zaštititi svoje sigurnosne interese i utjecaj u neposrednom susjedstvu.
U takvom okruženju, svaka izjava ili vojni potez dobija mnogo širi značaj nego što bi imao u mirnijim okolnostima. Sirija je danas, više nego ikada, prostor na kojem se testiraju granice između taktičke saradnje i strateškog neprijateljstva. Za Izrael, jačanje turskog prisustva znači mogućnost da se na sjeveru pojavi novi, organizovani regionalni akter koji nije neprijateljski samo prema Damasku, nego i prema izraelskim planovima regionalne sigurnosti.
F-35, američka politika i turske ambicije
Druga važna linija napetosti tiče se američkog programa borbenih aviona F-35. Turska već godinama pokušava popraviti svoj položaj u odnosu s Washingtonom i ponovo se približiti programima zapadne vojne tehnologije, ali prepreke ostaju ozbiljne. Najveća od njih je ruski sistem S-400, koji je Ankara nabavila uprkos protivljenju Sjedinjenih Američkih Država.
Zbog toga je Turska ranije isključena iz programa F-35, a svako moguće vraćanje u taj okvir izaziva nervozu u Izraelu, ali i u drugim dijelovima američkog sigurnosnog establišmenta.
Erdoğan tvrdi da je bivši američki predsjednik Donald Trump pokazao nešto fleksibilniji stav prema toj temi, no stvarnost je komplikovanija. Američki zakoni, sankcije i međusobno nepovjerenje i dalje predstavljaju ozbiljnu prepreku. U Izraelu se takav razvoj posmatra kao potencijalni rizik, jer bi povratak Turske u napredne vojne strukture mogao promijeniti ravnotežu u regiji.
Za Tel Aviv nije pitanje samo jedne isporuke aviona, nego šireg pitanja: koliko će Ankara u budućnosti moći projicirati vojnu moć u istočnom Mediteranu i šire na Bliskom istoku.
Dodatnu dimenziju toj dinamici daje i nedavni Sporazum o zajedničkoj odbrani iz Meke, koji su potpisale Turska, Saudijska Arabija i Pakistan. Iako potpisnice insistiraju da nije usmjeren protiv određene države, svako novo sigurnosno povezivanje na Bliskom istoku mijenja arhitekturu moći. U regionu koji je već prepun rivaliteta, čak i formalno defanzivni sporazumi šalju snažnu političku poruku.
Za Izrael, to znači da se pojavljuju novi potencijalni blokovi interesa koji mogu ograničiti njegov manevarski prostor.
Pravni paradoks: može li dosje uopće do Međunarodnog krivičnog suda?
Najveće pitanje u cijeloj priči nije političko, nego pravnog karaktera. Izrael nije član Međunarodnog krivičnog suda i već godinama osporava njegovu nadležnost, naročito nakon što je ICC izdao nalog za hapšenje Netanyahua. Turska također nije potpisnica Rimskog statuta, pa je i to ozbiljna prepreka bilo kakvom direktnom procesu.
To znači da Netanyahu, čak i ako želi koristiti međunarodne pravne mehanizme protiv Erdoğana, ne može samostalno pokrenuti postupak onako kako bi to mogao u domaćem pravosuđu.
Izrael može dostaviti određene informacije tužiocu ICC-a, ali ne može narediti da se istraga automatski otvori. Nadležnost Suda zavisi od niza faktora: mjesta navodnih zločina, državljanstva aktera, odluke tužioca ili eventualnog upućivanja slučaja preko države članice ili Vijeća sigurnosti UN-a. Zbog toga stručnjaci smatraju da je ova inicijativa, barem u sadašnjem obliku, mnogo bliža diplomatskom signalu i političkom pritisku nego realnom sudskom slučaju koji bi mogao brzo dobiti epilog.
Ipak, i sama činjenica da Izrael razmatra upotrebu institucije čiju nadležnost inače dovodi u pitanje govori mnogo o dubini sukoba. Takvi potezi nisu samo pokušaj diskreditacije protivnika, već i način da se međunarodna javnost podsjeti na narativ koji Tel Aviv želi nametnuti: da je Turska, uprkos svojoj diplomatskoj aktivnostima, dio šire mreže sigurnosnih problema u regionu.
S druge strane, Ankara ovakve optužbe vidi kao pokušaj da se skrene pažnja s izraelskih operacija u Gazi i šireg nezadovoljstva izraelskom politikom prema Palestincima.
U konačnici, sukob između Netanyahua i Erdoğana više nije samo lični ili retorički spor. On je postao dio mnogo šireg preoblikovanja odnosa na Bliskom istoku, gdje se prepliću rat u Gazi, situacija u Siriji, vojna modernizacija Turske, američka politika i borba za međunarodni legitimitet. Između Ankare i Tel Aviva danas postoje vojni, diplomatski i pravni frontovi, a svaki novi potez jedne strane izaziva lančanu reakciju druge.
Upravo zato ovaj spor ne izgleda kao prolazna svađa, nego kao dugotrajan sukob čije posljedice mogu utjecati na cijeli regionalni poredak.
Izvori: i24NEWS, Reuters, Associated Press, Axios i Međunarodni krivični sud. Napomena: u pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati, a sadržaj je urednički pregledan prije objave.
