Švicarska traži način da zadrži talente: projekat Footuro kao odgovor na odlaske mladih igrača
Švicarski nogomet godinama živi s jednim vrlo specifičnim problemom: država koja ulaže značajna sredstva u razvoj mladih igrača često ih kasnije gleda kako u seniorskoj konkurenciji biraju dres neke druge reprezentacije. Riječ je o fenomenu koji nije nov u evropskom nogometu, ali je u slučaju Švicarske postao posebno izražen zbog multikulturalnog sastava stanovništva, otvorenog sistema razvoja talenata i činjenice da mnogi mladi fudbaleri imaju pravo nastupa za više nacionalnih timova.
Upravo zato je Nogometni savez Švicarske odlučio da uvede nesvakidašnji model zaštite svojih ulaganja kroz projekat Footuro.
Suština ovog pristupa je jednostavna, ali u praksi izuzetno zanimljiva: igrači koji prolaze kroz omladinske selekcije Švicarske potpisuju poseban razvojni ugovor kojim prihvataju da, ako kasnije odluče promijeniti reprezentaciju i nastupati za drugu državu, Savez može potraživati finansijsku kompenzaciju. Time Švicarci žele zaštititi sistem u koji ulažu godine rada, stručni kadar, logistiku i infrastrukturu, a koji nerijetko koristi i igračima koji se kasnije odluče za drugačiji međunarodni put.
Procjena Saveza je da razvoj jednog mladog nogometaša košta oko 25.000 švicarskih franaka godišnje, pa se i visina odštete određuje prema vremenu provedenom u njihovom sistemu.
Ovaj model nije nastao bez razloga. Švicarska je tokom godina postala jedna od evropskih selekcija koje su proizvele veliki broj vrhunskih ili barem vrlo solidnih reprezentativaca, ali ih nije uvijek uspjela zadržati. Na popisu onih koji su prošli kroz švicarske omladinske selekcije, a kasnije odabrali druge nacionalne timove, nalaze se neka vrlo poznata imena.
Tu su Ivan Rakitić, Zdravko Kuzmanović, Mladen Petrić, Taulant Xhaka, Kerim Frei, Haris Tabaković, Aleksandar Prijović, Nedim Bajrami, Berat Đimšiti i Arlind Ajeti. Svaki od tih slučajeva ima svoju priču, porodicu, identitet i sportske ambicije, ali zajedno pokazuju koliko je teško jednoj saveznoj strukturi da dugoročno zadrži igrače koji imaju međunarodni izbor.
Najviše pažnje posljednjih mjeseci privukao je slučaj mladog veziste Alessandra Romana, 20-godišnjeg fudbalera Cagliarija. Romano je rođen i odrastao u Švicarskoj, a kroz omladinske selekcije ove zemlje prošao je gotovo cijeli razvojni put: nastupao je za U16, U17, U18, U19 i U20 selekciju, ukupno sakupivši 34 utakmice u dresu švicarskih reprezentacija mlađih uzrasta.
Ipak, odlučio je da prihvati poziv reprezentacije Italije, što je izazvalo dodatnu pažnju jer je riječ o igraču koji je dugo bio dio švicarskog sistema. Prema informacijama koje su objavili švicarski mediji, Savez bi po osnovu Footuro programa mogao potraživati oko 100.000 eura naknade, a nije isključeno ni da dio tog iznosa, u određenim okolnostima, preuzme i Nogometni savez Italije.
Romano je, međutim, jasno poručio da njegov izbor nije bio vođen računicom, nego unutrašnjim osjećajem i identitetskom odlukom. Naglasio je da nije vagao ko mu može ponuditi više minuta ili bolju sportsku perspektivu, već da je riječ o izboru srca. Takve izjave vrlo često prate promjene reprezentacija kod igrača s dvojnim državljanstvom, jer se u tim slučajevima sportska odluka rijetko može svesti samo na teren.
U pozadini su porodične veze, porijeklo, osjećaj pripadnosti, ambicija, ali i pritisci javnosti i očekivanja okoline. Zato Romano predstavlja mnogo više od običnog transfera između nacionalnih timova; on je simbol šire dileme s kojom se suočavaju brojni mladi fudbaleri širom Evrope.
Kako funkcioniše Footuro i zašto je izazvao toliko pažnje
Footuro je osmišljen kao instrument koji bi Švicarskoj omogućio da barem djelimično nadoknadi sredstva uložena u razvoj talenata koji kasnije odu drugdje. U teoriji, ovaj sistem djeluje kao kombinacija edukacije, administrativne kontrole i finansijske zaštite.
U praksi, međutim, postavlja i brojna pitanja: može li se odluka o reprezentaciji uopšte staviti u okvir ekonomskog odnosa, gdje prestaje sportska politika, a počinje etička dilema, i da li ovakav model zaista može spriječiti odlazak igrača ili samo ublažiti finansijski gubitak?
Švicarski savez očigledno vjeruje da je i sama mogućnost odštete dovoljna da pošalje poruku ozbiljnosti. Naime, ulaganje u mlađe kategorije nije samo stvar terena i trenera, nego i dugoročnog planiranja. Ako igrač nakon višegodišnjeg rada i razvoja napusti sistem, Savez smatra da bi bilo pravedno da se dio uloženih sredstava vrati.
To je naročito važno u zemlji koja sistemski njeguje omladinski nogomet i koristi modernu infrastrukturu, ali zbog otvorenog tržišta talenata često ostaje bez najperspektivnijih pojedinaca upravo u trenutku kada oni dosegnu seniorski nivo.
Romano nije jedini primjer koji potvrđuje da Footuro već ima konkretne posljedice. Nogometni savez Švicarske potvrdio je i slučaj Albijana Hajdarija, koji je nakon sedam godina u omladinskim selekcijama Švicarske odlučio da na seniorskom nivou nastupi za Kosovo. I on je bio dio istog programa, što pokazuje da Savez ovaj mehanizam ne koristi selektivno, nego kao širi sistemski odgovor na odlazak igrača.
To je posebno osjetljivo pitanje u zemlji u kojoj veliki broj porodica potječe iz različitih krajeva Balkana, Mediterana i šire evropske dijaspore, pa mladi nogometaši često imaju otvorenu mogućnost izbora između dvije ili čak više reprezentacija.
Nova generacija i stare dileme: kome će pripasti mladi švicarski talenti?
Aktuelna mlada reprezentacija Švicarske dodatno potvrđuje koliko je ova tema živa. U njoj se nalaze i dvojica fudbalera srpskog porijekla, desni bek Lun Srdanović i napadač Andrej Vasović. Njihovi budući izbori, naravno, nisu unaprijed određeni, ali već sada ilustriraju realnost u kojoj Švicarska razvija igrače čiji je identitet često višeslojan.
Za savez je to istovremeno prednost i izazov: s jedne strane, takva struktura omogućava pristup velikom broju talentiranih dječaka i omladinaca; s druge strane, upravo ta otvorenost povećava vjerovatnoću da će dio njih kasnije odabrati neku drugu zemlju.
U tome se krije i širi evropski kontekst. Nogomet više nije samo pitanje državnih granica, nego i porodičnih korijena, migracija, identiteta i strategije. Savezi s jakim omladinskim sistemima često ulažu u igrače koji su razvijeni u njihovoj školi, a zatim ih izgube na seniorskom nivou. Neke zemlje na to odgovaraju emocionalnim apelima, druge sportskim projektima, a Švicarska je odlučila posegnuti za finansijskim instrumentom koji je u ovom obliku gotovo jedinstven.
Upravo zbog toga Footuro izaziva toliku pažnju: on nije samo administrativna mjera, nego i poruka da nogometni savez želi drugačiju vrstu kontrole nad vlastitim ulaganjima.
Ostaje, naravno, otvoreno pitanje koliko će ova praksa biti učinkovita u budućnosti. Može li ugovor zaista promijeniti nečiju konačnu odluku? Vjerovatno ne u potpunosti. Ipak, može promijeniti način na koji se o tim odlukama razgovara, kao i odnos između saveza i igrača koji su prošli kroz njegov razvojni sistem. Za švicarski nogomet to je pokušaj da se izgradi model u kojem talenat, ulaganje i odgovornost idu ruku pod ruku.
A za ostatak evropskog nogometa, Footuro je zanimljiv primjer kako se jedna nogometna federacija pokušava nositi s realnošću modernog vremena, u kojem je granica između sportskog odrastanja i reprezentativnog izbora sve tanja.
