Milioni za američko lobiranje: kako su vlasti Republike Srpske godinama gradile mrežu uticaja u Washingtonu
Priča o lobiranju vlasti Republike Srpske u Sjedinjenim Američkim Državama ponovo je otvorila pitanje načina na koji se javni novac troši na politički uticaj izvan granica Bosne i Hercegovine. Prema navodima iz istraživačkog segmenta jedne televizijske emisije, koji se poziva na javno dostupne prijave prema američkom zakonu FARA, u proteklih 19 godina angažovano je više od 20 lobističkih kuća i pravnih savjetnika, a ukupna vrijednost tih ugovora procjenjuje se na desetine miliona dolara. Važno je naglasiti da se radi o navodima iz priloga, dok bi tačna provjera svake stavke zahtijevala uvid u originalne dokumente i njihove naknadne izmjene.
Ono što ovu temu čini posebno osjetljivom jeste činjenica da lobiranje nije samo pitanje poslovnog aranžmana, već i političke strategije. U američkom sistemu, gdje su javna registracija i transparentnost formalno postavljeni kao uslov za djelovanje stranih agenata, svaka isplata i svaki ugovor ostavljaju trag u dokumentaciji Ministarstva pravde SAD-a. Upravo zato se FARA registracije često koriste kao alat za rekonstruisanje toga ko je, kada i za koga radio, ali i koliko je takav angažman koštao. Ipak, javni dokumenti ne nude uvijek potpunu sliku, posebno kada postoje dopune, kašnjenja u prijavama ili dodatni troškovi koji nisu odmah vidljivi.
Prema prikazu iz emisije, od 2007. godine pa nadalje iz budžeta Republike Srpske potrošen je ukupan iznos od 56.652.642 američka dolara, što je u prilogu preračunato na oko 99.241.032 konvertibilne marke. Autori su pritom upozorili da posljednji izvještaji još nisu kompletni, pa bi stvarni trošak mogao biti i veći. To je posebno važno u kontekstu dugotrajnog perioda obuhvaćenog analizom, jer takvi ugovori često nisu jednokratni, nego se obnavljaju, proširuju ili mijenjaju u skladu s političkim potrebama trenutne vlasti.
U hronološkom pregledu, prvi veći angažman koji se spominje odnosi se na period između 2007. i 2010. godine, kada je firma Quinn Gillespie & Associates navodno dobila blizu 5,7 miliona dolara za izradu medijske strategije za Ameriku i političke aktivnosti. Takav tip usluge u praksi obično podrazumijeva izradu narativa, kontakte s političkim strukturama, pripremu sastanaka, javne nastupe i oblikovanje poruka koje klijent želi plasirati prema američkoj administraciji, kongresmenima, novinarima i analitičarima. To znači da se ne plaća samo “pristup”, nego i znanje o tome kako američki politički sistem funkcioniše.
Druga velika stavka odnosi se na firmu Picard Kentz & Rowe, kojoj je, prema iznesenim podacima, u periodu od 2009. do 2019. godine isplaćeno 19,6 miliona dolara. Zadatak te kuće navodno je obuhvatao pravno savjetovanje iz oblasti međunarodnog prava i pokretanje tužbi u ime Srba za štetu nastalu tokom rata. Ovaj dio priče posebno je osjetljiv jer se lobiranje u takvim slučajevima preliva u pravne strategije, pokušaje međunarodnog pritiska i traženje političke legitimacije za određene zahtjeve. Time se otvara pitanje gdje završava pravna zastupnička uloga, a gdje počinje politički marketing.
Značajan dio troškova, prema prilogu, vezan je i za Predstavništvo Republike Srpske u Sjedinjenim Državama. Od 2013. do kraja 2025. godine, navodi se da je zvanično predstavništvo Vlade RS-a u Americi, kasnije registrovano kao privatno društvo, koštalo više od 7,2 miliona dolara. Takva organizacija formalno služi za povezivanje s američkim institucijama, ali u političkom smislu predstavlja produženu ruku jedne entitetske vlade na teritoriji druge države. U praksi, to znači sastanke, događaje, kontakte s medijima i stalno prisustvo u krugu onih koji oblikuju američku vanjsku politiku.
Još jedan primjer iz navoda odnosi se na firmu McGinnis Lochridge, koja je, prema prilogu, angažovana za zastupanje interesa pred Kongresom i državnim agencijama, a za to je dobila 6,9 miliona dolara. U američkom političkom sistemu ovakav posao je potpuno zakonit ukoliko je uredno prijavljen, ali je i vrlo skup jer podrazumijeva rad iskusnih pravnika, konsultantskih timova i mreže kontakata koja se gradi godinama. Upravo zbog toga lobiranje često izaziva polemike: jedni ga vide kao nužan instrument međunarodnog zastupanja, dok ga drugi smatraju pokušajem kupovine političkog uticaja.
U novijoj fazi, kako se navodi u istraživačkom prilogu, fokus se pomjerio na pitanje američkih sankcija. Firma Zell and Associates International Advocates je, prema dostupnim navodima, krajem 2024. godine dobila zadatak da lobira za skidanje Milorada Dodika i njegovih saradnika s američke liste sankcija, a do sada joj je isplaćeno blizu 2,4 miliona dolara. U međuvremenu su sankcije zaista ukinute, što će zasigurno dodatno podstaći rasprave o tome koliki je uticaj imao lobistički rad, a koliko su odluke bile rezultat širih političkih okolnosti u odnosima između Bosne i Hercegovine i Sjedinjenih Država.
U istom nizu spominju se i druge firme. RRB Strategies, povezana s bivšim guvernerom Illinoisa, prema prilogu je naplatila više od 1,5 miliona dolara, dok je kanadska kompanija Dickens & Madson navodno dobila 4 miliona dolara. Među ciljevima tog angažmana, kako je navedeno, bio je i pokušaj obezbjeđivanja podrške za nezavisnost Republike Srpske kod pojedinih država. Taj dio je posebno politički osjetljiv, jer je Ustavni sud BiH ranije ocijenio da su takvi ugovori nespojivi s Ustavom i zabranio njihovo finansiranje. Upravo tu se sudaraju entitetske političke ambicije, ustavni okvir Bosne i Hercegovine i granice dopuštenog međunarodnog djelovanja.
Prilog je podsjetio i na angažman nekih poznatih imena, među njima i bivšeg šefa misije OSCE-a u BiH, koji je navodno radio preko jedne firme uz mjesečnu naknadu od 40.000 dolara, kao i kompanija povezanih sa Susie Wiles. Takvi detalji dodatno pojačavaju javni interes, jer pokazuju da lobistički posao ne čine samo manje poznate konsultantske kuće, već i osobe s jakim vezama u američkom političkom i diplomatskom establišmentu. Ipak, činjenica da je neko angažovan kao lobista ne znači sama po sebi nezakonitost, sve dok su ugovori uredno prijavljeni i javno dostupni.
Upravo zbog toga je važno razumjeti šta je FARA, odnosno Zakon o registraciji stranih agenata. Taj zakon obavezuje lobiste i savjetnike koji rade u ime stranih vlada ili njihovih političkih interesa da prijave ugovore, aktivnosti i naknade američkom Ministarstvu pravde. Ti podaci su javni i mogu poslužiti za praćenje finansijskih tokova, ali ne nude uvijek konačan odgovor o punom trošku ili o stvarnom dometu političkog uticaja. U registrima se često vide samo osnovne stavke, dok naknadne izmjene, dodatni troškovi i proširenja ugovora mogu ostati van prvobitne slike.
Kada se govori o ukupnom iznosu od gotovo stotinu miliona konvertibilnih maraka, treba biti oprezan u tumačenju. Ta suma sama po sebi ne govori da li je lobiranje donijelo konkretne rezultate, niti dokazuje da je novac bio uzalud potrošen. Politički efekti se teško mjere, a uspjeh u lobiranju zavisi od međunarodnog konteksta, odnosa snaga u Washingtonu, promjena administracije, kao i šireg imidža onoga ko naručuje uslugu. Zbog toga su sve ocjene o isplativosti prije svega političke, a ne isključivo finansijske prirode.
Iz dostupnog izvora nije navedena detaljna reakcija vlasti Republike Srpske na ove navode, iako su raniji zvaničnici takve angažmane branili kao legitiman način predstavljanja interesa u američkoj prijestolnici moći. To pitanje će vjerovatno i dalje ostati predmet rasprava, naročito nakon što novi saziv Kongresa preuzme dužnost i eventualno pojača nadzor nad stranim lobističkim aktivnostima. Do tada, ostaje potreba da se svaka brojka provjeri u originalnim bazama podataka, da se razlikuju zvanično prijavljeni ugovori od ukupnih troškova, te da se sačeka i širi institucionalni odgovor na jednu od najskupljih političko-lobističkih operacija vezanih za BiH u posljednjim decenijama.
