Lučićeve optužbe otvaraju pitanje kontrole nad javnim novcem i institucijama u Bosni i Hercegovini
Uoči novih izbornih obračuna u Bosni i Hercegovini, javni prostor ponovo je ispunjen tvrdnjama o duboko ukorijenjenim mrežama političkog i finansijskog utjecaja. Kandidat za člana Predsjedništva BiH Zdenko Lučić iznio je niz ozbiljnih optužbi na račun vodećih nacionalnih lidera, tvrdeći da se iza političkih poruka, predizbornih nastupa i međusobnih optuživanja odvija mnogo važnija borba – borba za kontrolu nad sistemima kroz koje prolazi državni novac.
Prema njegovim navodima, ključni mehanizmi vlasti nisu samo političke institucije, nego i javne agencije, ugovorni lanci i administrativni procesi koji omogućavaju da se milionski iznosi preusmjere prema uskom krugu ljudi.
Lučić u svojoj objavi tvrdi da Milorad Dodik i Dragan Čović, preko članova porodice i odabranih kadrova, imaju odlučujuću ulogu u upravljanju najunosnijim državnim projektima. On navodi da je riječ o sistemu u kojem se javno prezentuju nacionalne teme, dok se u pozadini vode finansijski i poslovni aranžmani vrijedni desetine miliona maraka.
Prema njegovom tumačenju, predizborna retorika služi kao svojevrsna zavjesa iza koje se raspoređuju ugovori, postavljaju lojalni ljudi i usmjeravaju tokovi novca prema unaprijed dogovorenim akterima. Takve tvrdnje, iako politički veoma teške, Lučić iznosi kao rezultat navodno prikupljenih podataka iz samog sistema.
Posebno mjesto u njegovom izlaganju zauzima pitanje izdavanja ličnih dokumenata, pasoša, vozačkih dozvola i elektronskih certifikata. Upravo u tim segmentima, kako tvrdi, nastaje prostor za velike provizije, blokade tendera i monopol nad tržištem.
Lučić opisuje obrazac po kojem se prvo uspostavi kontrola nad javnom nabavkom, zatim se putem žalbi i administrativnih prepreka eliminišu konkurentske firme, a potom se kroz dogovorene ugovore stvaraju dodatni troškovi koji na kraju padaju na teret građana. U njegovoj interpretaciji, radi se o dobro organizovanom modelu u kojem su politička moć, poslovni interesi i institucionalna kontrola usklađeni s ciljem ostvarivanja privatne koristi.
Kako prema Lučiću funkcioniše mreža utjecaja
U centru njegove analize nalazi se tvrdnja da je proces nabavke pasoških obrazaca i drugih dokumenata postao idealan teren za izvlačenje novca. Lučić navodi da je tokom 2022. godine dogovorena cijena obrazaca za pasoše, uz višegodišnji kontingent od 1,6 miliona komada, a da je poslije toga uslijedio niz procedura koje su, prema njegovim riječima, osigurale nastavak istog obrasca i u narednim godinama. On tvrdi da su 2023.
i kasnije godine donijele dodatno širenje aranžmana, uključujući projekte elektronskih certifikata i nove ugovorne odnose, pri čemu su konkurentske firme sistematski gurane u stranu. U njegovom opisu, tržište nije bilo otvoreno, već je kontrolisano kroz administrativnu selekciju podobnih partnera.
Lučić posebno insistira na ulozi pojedinaca koje opisuje kao operativce različitih političkih centara. Igor Dodik, prema njegovim navodima, ima zadatak koordinacije i uklanjanja prepreka na terenu. Bojan Vujić je, kako tvrdi, veza koja omogućava prijenos i raspodjelu novca. Davorin Primorac se u njegovoj objavi predstavlja kao čovjek koji osigurava stabilnost aranžmana na hercegovačkoj strani, dok je Almir Badnjević, kao čelnik IDDEEA-e, navodno zadužen za birokratsku kontrolu i upravljanje ugovornim procesima.
U takvom modelu, kaže Lučić, ključ nije samo ko potpisuje papir, nego ko kontroliše tok odluka od početka do kraja.
Jedan od najzanimljivijih dijelova njegovih navoda odnosi se na institucije koje razmatraju žalbe i na način na koji se, prema njegovom mišljenju, koriste kao sredstvo pritiska. Lučić taj mehanizam opisuje kao sistem namjernog stvaranja zastoja: kada jedna firma dobije posao, druga formalno ulaže prigovor, nakon čega postupak bude usporen ili blokiran. U toj priči, Ured za razmatranje žalbi nije samo administrativno tijelo, nego poluga za pregovaranje i ucjenu.
On tvrdi da se kroz takve blokade izvođači dovode u situaciju da moraju pristati na dodatne ustupke kako bi nastavio rad i isporuka dokumenta građanima.
Šira politička slika i uloga drugih aktera
Osim na kadrove povezane s Dodikom i Čovićem, Lučić skreće pažnju i na širi politički okvir, uključujući i pojedince iz drugih stranaka. On navodi da u ovom sistemu postoje i akteri iz tzv. Trojke, te da se kroz njihovo djelovanje ili šutnju dodatno održava postojeći poredak. Na taj način, prema njegovom stavu, cijeli institucionalni aparat postaje prostor međusobnog podnošenja, trgovine i prešutnog odobravanja.
Takva dinamika, ističe, nije slučajna nego rezultat dugotrajnog uspostavljanja odnosa u kojem su važniji lični i partijski interesi od javnog dobra.
U objavi se spominje i banjalučka grupacija Infinity International Group, kao i kompanija Prointer, koju Lučić povezuje s porodicom Dodik. Prema njegovim tvrdnjama, određeni ugovori služe kao legalni pokrov za povrat novca i prikrivanje nelegalnih provizija. U takvoj konstrukciji, formalno se radi o poslovnim partnerstvima, tehnološkim rješenjima ili dobavljačkim odnosima, dok se suštinski, kako on kaže, radi o razgranatoj mreži u kojoj se novac vraća kroz posebno dogovorene kanale.
Ova vrsta optužbi dodatno pojačava dojam da je javna nabavka postala jedno od najosjetljivijih mjesta političko-finansijskog djelovanja u zemlji.
Važan segment Lučićevog obraćanja odnosi se i na cijene koje građani plaćaju za osnovne administrativne usluge. On tvrdi da su vozačke dozvole, pasoši i lične karte u Bosni i Hercegovini skuplji nego što bi to trebalo biti s obzirom na standard života stanovništva. Kao ilustraciju navodi poređenja sa susjednim državama, posebno s Hrvatskom, naglašavajući da građani BiH izdvajaju znatno više za dokumente koji bi trebali biti rutina, a ne luksuz.
Prema njegovim riječima, upravo u toj razlici vidi se način na koji se administracija pretvara u izvor profita, dok obični ljudi snose posljedice kroz skuplje usluge i sporije procedure.
Građani, izbori i pitanje odgovornosti institucija
Lučić zaključuje da se iza izbornih parola i međunacionalnih tenzija krije vrlo konkretna finansijska logika. Njegova osnovna teza je da vladajuće strukture koriste političku polarizaciju kako bi skrenule pažnju sa sistema u kojem se, prema njegovim tvrdnjama, izvlače milioni maraka iz javnih fondova. U njegovom opisu, izborna kampanja nije samo borba za glasove, nego i borba za održavanje mreže utjecaja koja kontroliše ugovore, institucije i distribuciju novca.
Zbog toga, smatra on, stvarna tema nije samo ko će pobijediti na izborima, nego ko će zadržati kontrolu nad mehanizmima koji pune privatne džepove javnim sredstvima.
Iako prozvane institucije, kako navodi, ovakve optužbe odbacuju kao politički motivisane napade, činjenica je da ovakve tvrdnje otvaraju ozbiljna pitanja o transparentnosti javnih nabavki, odgovornosti službenika i stvarnoj ulozi političkih porodica u državnim poslovima. U društvu u kojem se povjerenje u institucije stalno troši, svaki navod o namještanju tendera, blokiranju procedura i skrivenim provizijama dodatno produbljuje sumnju građana.
Zato je ova tema mnogo šira od jedne političke objave: ona govori o tome koliko je teško razdvojiti javni interes od privatnog utjecaja i koliko skupo građani plaćaju sistem u kojem su ključne institucije pod stalnim optužbama za zloupotrebu.
Na kraju, bez obzira na to kako će se razvijati političke i pravne reakcije, jasno je da Lučićeve tvrdnje pogađaju u samo središte jedne od najosjetljivijih tema u BiH – pitanja ko zapravo upravlja novcem koji dolazi iz džepova poreskih obveznika. U zemlji u kojoj se politička lojalnost često preklapa s poslovnim interesima, ovakve optužbe će i dalje izazivati burne reakcije, ali i zahtjeve za većom kontrolom, istraživanjem i javnom odgovornošću.
Upravo tu, između političke retorike i stvarnih finansijskih tokova, nalazi se prostor u kojem građani očekuju odgovore, a ne nove podjele.
