Da li je supruga dužna služiti muža? Islamski propisi, običaj i granice obaveze
Pitanje odnosa između supružnika, njihovih prava i obaveza, jedno je od onih koja se često iznova otvaraju u savremenom vremenu, posebno kada se stare tradicionalne predstave sudare s novim tumačenjima vjerskih izvora.
U tom kontekstu često se postavlja i pitanje: da li je žena dužna služiti muža, odnosno da li je njen kućni rad, pripremanje hrane, održavanje doma i druge svakodnevne obaveze šerijatska dužnost ili stvar lijepog bračnog suživota i međusobne pomoći?
U nekim objavljenim fetvama pojavilo se mišljenje da supruga nije obavezna služiti muža, te da se njen trud u kući ubraja isključivo u dobročinstvo i lijepo ophođenje, a ne u strogu obavezu. Takvo tumačenje je izazvalo pažnju, ali i nedoumice, jer se ne podudara s onim što je poznato iz života prvih muslimanki, kao i s praksom koja je kroz stoljeća bila prisutna među muslimanima.
Zato je važno ovo pitanje razmotriti pažljivo, uz oslonac na šerijatske izvore, praksu ashaba i razumijevanje običaja koji su oblikovali svakodnevni bračni život.
U odgovoru koji je dao šejh Ibn Džibrin jasno se naglašava da je spomenuta fetva neispravna i da se po njoj ne može postupati. Kao dokaz navodi se poznata praksa žena ashaba, među kojima su i najuglednije žene ovog ummeta.
Esma bint Ebu Bekr, radijallahu anha, poznata je po tome da je služila svoga muža Zubejra ibn el-Avvama, dok se o Fatimi ez-Zehri, kćerki Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi da je obavljala kućne poslove i pomagala Aliji, radijallahu anhu. Ovi primjeri nisu marginalni, nego upravo pokazuju kako je izgledao bračni život u prvoj generaciji muslimana.
Bitno je razumjeti da islam ne posmatra brak samo kao pravni ugovor, nego kao zajednicu u kojoj supružnici međusobno upotpunjuju jedno drugo. Muž ima odgovornost da osigura izdržavanje, zaštitu i sigurnost porodice, dok supruga u okviru svojih mogućnosti i porodičnog dogovora učestvuje u održavanju doma i stvaranju atmosfere smirenosti. Porodični život nije samo zbir obaveza, već i prostor samilosti, sabura i saradnje.
Kada se to izgubi iz vida, nastaju pogrešna očekivanja i pretjerivanja s obje strane.
Praksa prvih muslimanki kao važan dokaz
Jedan od najsnažnijih argumenata u ovoj temi jeste stvarni život ashaba i njihovih porodica. Historijski izvori pokazuju da žene prvih generacija nisu bile oslobođene kućnih i porodičnih zadataka na način kako bi to neko danas mogao zamišljati iz modernih pravnih rasprava. Naprotiv, one su pratile ritam porodičnog života, pomagale svojim muževima i preuzimale dio odgovornosti u skladu s mogućnostima i običajem društva u kojem su živjele.
Esma bint Ebu Bekr, poznata po svojoj snazi i odlučnosti, opisivala je kako je nosila namirnice, opsluživala kuću i pomagale mužu u svakodnevnim poslovima. Ovakvi primjeri pokazuju da je hizmet u kući bio dio uobičajenog bračnog života, a ne nešto što je islam zabranio ili proglasio ponižavajućim.
Slično tome, predaje o Fatimi ez-Zehri govore da ni ona, iako kći Allahovog Poslanika, nije bila odvojena od kućnih obaveza, nego je živjela život skromnosti, rada i zajedničkog truda sa svojim suprugom.
Ove predaje ne treba čitati površno. One ne znače da žena mora biti preopterećena ili da joj se mogu nametati poslovi iznad njenog praga izdržljivosti. One, međutim, jasno ukazuju na to da je pomaganje mužu i učestvovanje u kućnim poslovima dio normalnog i prirodnog bračnog odnosa, posebno u sredinama gdje je to društveno prihvaćeno i gdje porodica tako funkcioniše.
Islam ne gradi brak na hladnom pravnom minimalizmu, nego na uzajamnom poštovanju i razumijevanju.
Običaj ima značaj, ali ne smije postati teret
U šerijatskom pravu običaj, odnosno urf, ima svoju težinu kada nije u suprotnosti s jasnim tekstovima Kur’ana i sunneta. Upravo zato se i u ovom pitanju gleda šta je poznato među ljudima, šta se u nekom društvu smatra uobičajenim i razumnim oblikom bračne saradnje.
Ako je u jednoj sredini normalno da žena vodi kućne poslove, priprema hranu, brine o djeci i održava domaćinstvo, tada se to ne može olako proglasiti neobavezujućim kao da je riječ o nečemu posve izvan braka.
Ipak, jednako je važno naglasiti da islam ne podržava nasilje, prisilu ni eksploataciju. Žena se ne smije obavezivati onim što joj predstavlja neizdrživ teret, niti se od nje smije tražiti ono što izlazi iz okvira njenih mogućnosti, zdravlja ili društvenog običaja. Ako je žena bolesna, iscrpljena, trudna, starija ili jednostavno nije u stanju da obavlja određene poslove, tada muž snosi moralnu i vjersku odgovornost da pokaže razumijevanje, olakšanje i poštovanje.
Bračna obaveza nije okrutnost, nego milost.
Zbog toga je ispravnije reći da je služenje mužu u okviru domaćinstva dio uobičajenog bračnog života i međusobne saradnje, a ne nešto što se može potpuno negirati. Ali isto tako, nije dozvoljeno taj okvir pretvoriti u pritisak i nepravdu. Šerijat ne traži od žene da nosi ono što je izvan njene snage, niti od muža da bude zahtjevan do mjere poniženja i nepravde.
Ravnoteža između prava i obaveza osnov je zdravog porodičnog odnosa.
Šta se iz ovog pitanja može naučiti danas?
Savremeni bračni problemi često nastaju kada supružnici ne poznaju šerijatske temelje, ali ni kulturu međusobnog uvažavanja. Jedni žele da sva kućna briga padne na ženu bez obzira na njeno stanje, dok drugi žele potpuno osporiti bilo kakvu njenu ulogu u domaćinstvu, kao da brak nema zajedničku ekonomiju i zajednički život. Istina je između tih krajnosti. Brak je partnerstvo, a ne takmičenje u pravima.
Ako muž pomaže supruzi, to nije umanjenje njegove muškosti. Ako supruga doprinosi domu, to nije umanjenje njenog dostojanstva. Naprotiv, to je put ka bereketu i smirenosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao je ummet lijepom ponašanju, blagosti i suosjećanju, a porodica je prvo mjesto na kojem se te vrijednosti trebaju vidjeti u praksi. Kuća u kojoj vlada poštovanje lakše podnosi umor, oskudicu i izazove svakodnevice.
Zato je u ovom pitanju nužno zadržati umjerenost: ne negirati ono što je kroz praksu muslimana bilo poznato i prihvaćeno, ali ni ne nametati supruzi ono što joj nanosi teškoću. Allah zna šta je pravedno i što ljudima donosi korist. Kada se bračni drugovi vode tom sviješću, tada se prava ne pretvaraju u oružje, a obaveze ne postaju lanac, nego sredstvo izgradnje porodice i stabilnog doma.
Na kraju, ova tema nas podsjeća da se šerijatska pitanja ne smiju uzimati izolirano, bez osvrta na praksu prvih generacija, ustaljene običaje i opća načela pravde i milosti. Fetve koje se odvajaju od žive stvarnosti muslimanske porodice često stvaraju više zabune nego koristi. Zato je potrebno učiti iz predaje, ali i iz života onih koji su vjeru primjenjivali u svakodnevici.
U toj ravnoteži između propisa i samilosti nalazi se put ispravnog razumijevanja bračnih obaveza.
