Da li žena koja nije pokrivena nikada neće vidjeti Džennet?
Pitanje položaja žene koja nije pokrivena često izaziva snažne emocije, jer se u njemu prepliću vjerski propisi, lična odgovornost, društvene okolnosti i način na koji ljudi razumiju Allahovu milost i kaznu. U islamskoj tradiciji ovo pitanje ne može se posmatrati pojednostavljeno, jer jedan grijeh, ma koliko bio ozbiljan, ne briše automatski sva druga dobra djela koja je osoba činila.
Zato je važno govoriti precizno i bez pretjerivanja: nepokrivanje je grijeh, ali samo po sebi nije dokaz da neka žena nikada neće ući u Džennet.
U praksi se često događa da se o ovakvim temama govori isključivo kroz prijetnju, a zanemari se širi islamski okvir. Islam ne temelji sud o konačnoj sudbini ljudi na jednom postupku, nego na ukupnosti njihovog vjerovanja, djela, iskrenog pokajanja i Allahove presude.
Ako je žena muslimanka, svjedoči šehadet, obavlja namaz, posti ramazan, daje zekat i nastoji živjeti u okviru vjere, a pritom zanemaruje pokrivanje, ona jeste počinila veliki grijeh, ali to ne znači da je izvan islama niti da joj je zauvijek zatvoren ulazak u Džennet.
Prema učenju ehli-sunneta vel-džemaata, veliki griješnik ne izlazi iz islama zbog samog velikog grijeha, sve dok ne počini širk i ne umre bez tevhida. To je temeljno načelo koje čuva ravnotežu između Allahove pravde i Njegove milosti.
Čovjek može biti kažnjen za grijeh, može biti iskušan u kaburu, na Sudnjem danu i u Džehennemu, ali ukoliko je umro kao muvehhid, kao onaj koji nije pridružio Allahu sudruga, njegova konačna sudbina nije vječno ostajanje u Vatri. To važi i za ženu koja svjesno izostavlja propisano pokrivanje, ako nije negirala obavezu i ako je ostala u vjeri.
Kur’anski princip u ovom pitanju vrlo je jasan. Uzvišeni Allah kaže, u prijevodu značenja: “Allah, doista, neće oprostiti da Mu se širk čini, a oprostit će manje od toga kome On hoće.” Ovaj ajet pokazuje da su grijesi ispod nivoa širka podložni Allahovoj volji: ako hoće, kaznit će, a ako hoće, oprostit će.
Zbog toga nije dozvoljeno tvrditi da neko zbog jednog grijeha, pa makar bio težak, nikada neće vidjeti Džennet. Takav stav je suprotan islamskom učenju o Allahovom oprostu i o tome da se sud o ljudima ne donosi olako.
Ipak, ne treba ni umanjivati težinu nepokrivanja. U islamskom pravu i moralu ono je ozbiljno pitanje, jer se odnosi na javnu skromnost, poštovanje Allahovih propisa i čuvanje dostojanstva žene. Kada muslimanka svjesno i bez opravdanja odbacuje ono što joj je naređeno, ona time ulazi u prostor grijeha koji može imati ozbiljne posljedice.
To nije mali propust niti stvar ličnog ukusa, nego dio šireg vjerskog poretka u kojem su naređenja i zabrane postavljene radi koristi čovjeka, njegove čednosti i duhovne discipline.
U tom smislu, važna je razlika između grijeha i nevjerstva. Nepokrivanje, samo po sebi, nije isto što i kufr, osim ako ga osoba ne poriče kao obavezu nakon što joj je jasno dostavljen dokaz. Ako žena kaže da vjeruje da je pokrivanje obavezno, ali ga zbog slabosti, navike, društvenog pritiska ili nemara ne praktikuje, ona griješi, ali ostaje u okviru islama.
Zbog toga je potpuno netačno i neodgovorno širiti tvrdnju da takva žena “nikad neće vidjeti Džennet”, jer se time prekoračuje granica onoga što je dozvoljeno govoriti o Allahovoj presudi.
Šta znači pravi pristup ovakvom pitanju?
Pravi pristup nije u osudi bez nade, nego u spajanju upozorenja i podsticaja na pokajanje. Islam ne želi da vjernik normalizira grijeh, ali ne želi ni da izgubi nadu u Allahovu milost. Ako je žena u grijehu, potrebno joj je ukazati na obavezu, objasniti posljedice i pozvati je da se vrati Allahu.
Pokajanje u islamu ima veliko mjesto: iskreno tevba može izbrisati prethodne grijehe, a Allah voli one koji se kaju i čiste. Zato svaka osoba koja je zapostavila pokrivanje ima vrata pokajanja otvorena dok god je živa.
Osim toga, treba uzeti u obzir da se ljudi razlikuju po stepenu znanja, odgoja i okolnostima u kojima žive. Neke žene odrastaju u sredini u kojoj je vjersko znanje slabo, druge imaju porodični ili društveni pritisak, treće se bore sa unutrašnjim slabostima i strahom od reakcije okoline. Iako to ne uklanja obavezu, ono objašnjava zašto je u savjetovanju potreban mudriji i milostiviji pristup.
Osuđivanje bez poučavanja rijetko dovodi do dobra, dok iskren i blag savjet često otvara put promjeni.
Važno je također naglasiti da musliman ne smije sebi prisvajati pravo da presuđuje konačni ishod nečijeg života. Ljudi mogu vidjeti samo vanjštinu, dok Allah zna ono što je u srcima, šta je osoba nosila od tereta, koliko se borila sa sobom i da li je u posljednjem trenutku života izgovorila riječi iskrenog pokajanja.
Zato je ispravno reći: nepokrivanje je veliki grijeh i treba ga ostaviti, ali nije ispravno reći da osoba zbog toga nužno nema nikakvu šansu za Džennet.
Na kraju, islam nas uči da živimo između straha i nade. Straha od grijeha koji udaljava od Allahove milosti i nade da je Njegova milost veća od naših prijestupa. Žena koja nije pokrivena treba znati da čini ozbiljan propust i da joj je obaveza da ga napusti. Istovremeno, ona ne smije misliti da joj je put do Dženneta zauvijek zatvoren, jer je konačna presuda isključivo u Allahovoj ruci.
Ko umre na tevhidu, a nije činio širk, ima osnovu za spas makar bio kažnjen zbog svojih grijeha, sve dok Allah ne odluči drugačije iz Svoje potpune mudrosti i milosti.
Zbog toga je ispravnije pozivati na pokrivanje kroz znanje, savjet, lijepu riječ i podsjećanje na Allahovu nagradu, a ne kroz apsolutne tvrdnje koje ljudima zatvaraju vrata nade. Vjernik treba da se boji svojih grijeha, ali i da zna da je Allah najmilostiviji i da je Njegova odluka iznad ljudskih pretpostavki. To je suština uravnoteženog islamskog stava o ovom pitanju.
