Šehid Amir Džafić: Prvi fojnički šehid i trajni simbol hrabrosti
U historiji Fojnice postoje imena koja se ne zaboravljaju, jer su vezana za najteže trenutke kroz koje je prolazio bošnjački narod i Bosna i Hercegovina. Među njima posebno mjesto zauzima šehid Amir Džafić (1973–1992), mladić koji je kao prvi fojnički šehid ostavio neizbrisiv trag u kolektivnom pamćenju svoga grada.
Njegova životna priča nije samo priča o jednom hrabrom mladiću, nego i priča o generaciji koja je u presudnom vremenu pokazala šta znači ljubav prema porodici, zajednici i domovini.
Rođen 3. maja 1973. godine u Fojnici, Amir je odrastao u toplom porodičnom okruženju, uz roditelje Ramiza i Refija-hanumu Manov, te brata Jasmina. Njegovo djetinjstvo vezano je za Gornju Mahalu, mahalu u kojoj su se prepoznavale komšijske veze, međusobno poštovanje i osjećaj zajedništva. U takvom ambijentu Amir je proveo svoje dječačke dane, ispunjene učenjem, igrom i druženjem s rodbinom i prijateljima.
Upravo to okruženje oblikovalo je njegov karakter: bio je blag, pristojan, vrijedan i odgojen u duhu vjere i poštenja.
Osnovno obrazovanje završio je u školi “Kata Govorušić” u Fojnici, a potom je srednju elektrotehničku školu “Jaroslav Černi” pohađao u Sarajevu. Tokom školovanja nije pokazivao samo marljivost u učenju nego i ozbiljnost u ponašanju. Njegovi nastavnici i poznanici pamtili su ga kao mladića koji je znao slušati, pomagati i pokazivati poštovanje prema starijima.
Takva osobina posebno je dolazila do izražaja u svakodnevnom životu, gdje je Amir bio primjer mladog čovjeka koji ne traži pažnju za sebe, nego tiho čini dobra djela.
Mektepski odgoj i vjerska posvećenost
Važan dio Amirjevog odrastanja bio je mekteb, koji je redovno pohađao pred muallimom Mensur-efendijom Pašalićem u Gornjomahalskoj “Muharem-ef. džamiji”. U to vrijeme upravo je ta džamija bila mjesto na kojem su djeca sa šireg gradskog područja učila o vjeri, moralu i lijepom ponašanju. Amir se među vršnjacima izdvajao po redovnosti, urednosti i iskrenoj želji da nauči.
Završio je sufaru i učio je u Časnom Kur’anu, što je za njegovu porodicu i sredinu predstavljalo posebnu radost i ponos.
Njegova vjerska praksa nije bila formalna niti površna. Amir je bio poznat kao “namaščija”, mladić koji je redovno obavljao namaz i nastojao živjeti u skladu s islamskim vrijednostima. Posebno je zapažena njegova navika da petkom ranije kreće prema Sarajevu, kako bi mogao stići na džumu-namaz i ispuniti ovu važnu vjersku obavezu.
U vremenu kada su mnogi mladi živjeli opuštenije i bez većih obaveza, Amir je svojim primjerom pokazivao kako vjera i svakodnevni život mogu biti duboko povezani.
Porodična toplina i ljudska dobrota
Oni koji su ga poznavali svjedoče da je Amir bio izuzetno privržen porodici. Majka Refija-hanuma s posebnom emocijom je govorila o tome koliko je bio pažljiv i osjetljiv prema njoj. Kako je znala reći, bio je “vruć” prema majci, što u narodnom izrazu znači pun ljubavi, nježnosti i brige.
Takva bliskost s roditeljima, posebno u bosanskoj tradiciji, svjedoči o kućnom odgoju i porodičnim vrijednostima koje su u njegovom domu bile duboko usađene.
Amir nije bio mladić koji bi čekao da ga neko pozove kada treba raditi. Naprotiv, rado se uključivao u sve akcije u kojima je trebalo pomoći komšiji, rodbini ili prijateljima. Posebno je pomagao u gradnji kuća, često zajedno sa svojim babom Ramizom. Takva spremnost na rad i solidarnost bila je važna osobina u fojničkoj zajednici, gdje je međusobna pomoć uvijek imala veliko značenje.
Njegovo ponašanje pokazuje da istinska vrijednost čovjeka nije samo u riječima nego u djelima, u spremnosti da se bude od koristi drugima bez traženja nagrade.
Uz sve to, Amir je bio i talentiran sportista. Igrao je košarku za juniore KK “Fojnica”, gdje je nastupao zajedno s vršnjacima koji su također ostavili trag u lokalnom sportu. Njegova ekipa bila je sastavljena od mladih ljudi različitih imena i karaktera, ali ih je povezivala ista energija, mladost i ljubav prema igri. Košarka je za Amira bila više od sporta; bila je prostor druženja, discipline i timskog duha.
To dodatno potvrđuje koliko je bio svestran, aktivan i uključen u život svoje sredine.
Rat, odluka i put u odbranu Bosne i Hercegovine
Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, Amir nije ostao po strani. Kao i mnogi njegovi vršnjaci koji su pred očima gledali rušenje jedne države i stradanje nevinih civila, i on je osjetio moralnu obavezu da stane u odbranu domovine. Te slike ubijanja, granatiranja, paljenja kuća i progona stanovništva nisu ostavljale prostor za ravnodušnost. Amir je zato odlučno pristupio Teritorijalnoj odbrani, a potom redovima herojske Armije Republike Bosne i Hercegovine.
U razgovoru sa svojim babom Ramizom izgovorio je rečenicu koja je ostala zapamćena kao izraz njegova stava i odlučnosti: “Bosna se ne brani sjedeći na sećiji.” Ta rečenica u sebi nosi duh vremena, ali i suštinu patriotizma.
Nije to bio govor mržnje, nego svjesna odluka da se ne pristane na nepravdu, da se ne ostane nijem pred zločinom i da se, kada je potrebno, žrtvuje vlastiti komfor zarad opstanka naroda i zemlje. Upravo takve odluke razlikuju obične trenutke od istorijskih.
Šehadet na Igmanu i trajno sjećanje u Fojnici
Amir Džafić je svoj život završio 21. decembra 1992. godine, tokom borbenih zadataka na Igmanu, na najisturenijoj koti rejona Strajište, u borbi protiv agresorske vojske. Preselio je na Bolji svijet kao prvi fojnički šehid, ostavivši iza sebe duboku tugu, ali i ponos među svojim sugrađanima. Njegova mladost, tek započeti život i neostvareni planovi pretvoreni su u simbol žrtve koju su brojni bosanski sinovi podnijeli kako bi zemlja opstala.
Već sutradan ukopan je u haremu “Šećerhanova bašča”, mjestu koje je s vremenom postalo važno mjesto sjećanja. Upravo pored njegovog mezara održava se centralni program povodom obilježavanja Dana šehida drugog dana Ramazanskog bajrama, što dodatno potvrđuje njegovo posebno mjesto u lokalnoj memoriji. Njegov mezar nije samo mjesto tuge, nego i mjesto učenja, dove i podsjećanja da sloboda nije došla bez cijene.
Posjetioci koji dolaze tu ne dolaze samo da prouče fatihu, već i da se sjete generacije koja je stajala između života i uništenja.
U širem smislu, Amir Džafić je dio bosanskog šehidskog pamćenja koje obuhvata i Srebrenicu, i Tomašicu, i Stupni Do, i Ahmiće, i mnoge druge bolne tačke našeg naroda. Ta mjesta nisu samo geografske lokacije, nego opomene i zavjeti da se zločin nikada ne zaboravi i da se istina čuva od zaborava.
Sjećanje na šehide nije samo izraz tuge, nego i moralna obaveza zajednice da njeguje vrijednosti koje su oni branili: vjeru, dostojanstvo, slobodu i pravo na život.
Zato se Amir Džafić danas ne pamti samo kao mladić koji je poginuo u ratu, nego kao čovjek koji je živio skromno, pošteno i odgovorno, a umro braneći najviše ideale svog naroda. Njegovo ime ostaje zapisano među onima koji su pokazali da ljubav prema Bosni i Hercegovini nije apstraktna parola, nego spremnost na žrtvu.
Neka mu Milostivi Allah podari najljepše deredže Dženneta, a njegovoj porodici sabur i ponos što su iznjedrili sina čije se ime s poštovanjem izgovara u Fojnici i šire.
