Nezaboravna Humanost: Bošnjaci Krajine i Hrvati 1991. godine
Svake godine, Hrvatska obilježava operaciju “Oluja” sa posebnim ponosom, no često se zaboravlja na herojske trenutke iz 1991. godine, kada su Bošnjaci iz Cazinske krajine pružili ruku pomoći svojim susjedima — Hrvatima. Ova epizoda iz nedavne prošlosti, u kojoj su mnogi Bošnjaci pokazali izvanrednu solidarnost, zaslužuje da bude osvježena u kolektivnom pamćenju. Tokom jeseni 1991. godine, dok su se srpske snage širile kroz Kordun, više od 12.000 Hrvata našlo je utočište u Bosni i Hercegovini, posebno u općinama kao što su Velika Kladuša, Cazin, Bihać i Bosanska Krupa.
Ovo nije bila politička odluka, već duboka ljudska reakcija na neizdržive okolnosti. Dok su se Hrvati suočavali s brutalnim napadima na svoja sela kao što su Batnoga, Cetingrad i Slunj, mnoge porodice nisu imale drugog izbora osim da napuste svoje domove. Putevi prema Zagrebu, koji su se činili bliskima, bili su presječeni, a jedina preostala ruta vodila je prema Bosni. U tom trenutku, Bošnjaci Krajine, koji su i sami bili na rubu rata, nisu postavljali pitanja, već su otvorili svoja vrata i srca. Ova vrsta solidarnosti pokazuje kako ljudska empatija može prevazići sve političke tenzije i nesigurnosti.
Humanost u Teškim Trenucima
Dolazak Hrvata u Bosnu i Hercegovinu nije bio samo fizički bijeg, već i izraz nevjerovatne ljudske solidarnosti. U Cazinu je smješteno oko 7.000 Hrvata, dok su Velika Kladuša i Bihać primili 5.000, odnosno 1.200 izbjeglica. Mnogi su Bošnjaci, obični građani, civilna zaštita i lokalne vlasti, radili danonoćno kako bi nahranili i zbrinuli sve koji su tražili spas. Ovi ljudi, često siromašni sami, pokazali su nevjerojatnu velikodušnost, dijeleći hranu, odjeću i skloništa. Pored materijalne pomoći, emotivna podrška i razumijevanje koje su pružali izbjeglicama doprinijeli su stvaranju sigurne atmosfere u kojoj su se mnogi osjećali zaštićeno.
Osim smještaja, Bošnjaci su organizovali i pomoć mladim Hrvatima koji su bježali od mobilizacije u tadašnjoj SAO Krajini. U cilju zaštite, SUP-ovi su im izdavali lažna dokumenta s bošnjačkim imenima, omogućavajući im da prođu kroz teritorije pod srpskom kontrolom. Ova hrabra i tiha akcija solidarnosti dokazala je koliko su ljudske vrijednosti jače od političkih podjela. Mnogi od ovih mladih Hrvata, zahvaljujući pomoći Bošnjaka, uspjeli su izbjeći sudbinu vojnika i pronašli sigurnost u relativnom miru bosanskih sela.
Put ka Sigurnosti i Obnova Prijateljstava
U januaru 1992. godine, uz pomoć lokalnih vlasti, organizovano je izvlačenje žena, djece i starijih Hrvata prema sigurnijim područjima, kao što su Livno i Split. Ova operacija nije bila jednostavna; mnogi su se suočavali s opasnostima na svakom koraku. Iako su se neki vremenom vratili po svoju imovinu i zatekli je netaknutu, drugi su je odlučili pokloniti iz zahvalnosti prema Bošnjacima koji su im pružili pomoć u najtežim trenucima. Ova ljudska gesta ostavila je neizbrisiv trag na njihovim životima i stvorila nova prijateljstva koja traju i danas. Na mnogim mjestima, ljudi se sjećaju tih dana i za Bošnjake se govori kao o herojima koji su spašavali živote, a ne o etničkim podjelama koje su kasnije uslijedile.
Nažalost, s vremenom se ova važna priča često gubi u zvaničnim narativima kako u Zagrebu, tako i u Sarajevu. Međutim, prijateljstva koja su se uspostavila tokom tih teških godina i dalje žive. Svake godine, delegacije iz Cetingrada, Slunja i okolnih mjesta dolaze u Unsko-sanski kanton kako bi obilježile Dan zahvalnosti, podsjećajući sve na trenutke koje bi trebalo njegovati i čuvati. Ova godišnja okupljanja služe kao simbol nade i obnovljenih veza, pokazujući da ljudska dobrota ne poznaje granice.
Posljedice i Zaborav
Ipak, rat nije stao 1991. godine. U 1993. godini, kada su Fikret Abdić i njegove snage napali Armiju RBiH, situacija je postala još složenija. Zagrebačke vlasti, umjesto da pomognu, gledale su s odobravanjem dok su se Hrvati u BiH suočavali s novim izazovima. Operacija „Pauk“ u 1994. godini pokazala je kako su se odnosi između bivših saveznika dramatično promijenili, a zlo koje je donio rat nije se lako zaboravilo. Ova dinamika je rezultirala novim podjelama i sukobima, ali istovremeno i novim pokušajima izgradnje mostova između naroda koji su nekada dijelili sudbinu.
U ovom kontekstu, važno je napomenuti da je većina Hrvata Krajine ostala uz Bošnjake, izdržali su zajedno 1201 dan opsade. Iako su se neki povukli, drugi su pokazali hrabrost i ostali odani svojim sugrađanima. Bihaćki HVO, na primjer, odbio je naređenja iz Hercegovine da se sukobi s Petim korpusom, dok su uspjeli održati zajednicu unatoč pritiscima i napetostima. Ova solidarnost u najtežim trenucima pokazuje snagu ljudskog duha i sposobnost zajednica da se ujedine u borbi za opstanak.
Vrijeme za Priznavanje
Dok se danas u Hrvatskoj često govore o brojevima izbjeglica iz BiH kao o alatu za politički pritisak, mnogi zaboravljaju da su Bošnjaci iz Krajine spasili desetine hiljada Hrvata bez ikakvih političkih interesa ili potreba za zahvalnošću. Ova priča zaslužuje da bude prepoznata i dokumentovana, a posebno bi to trebali znati i oni koji su na čelu hrvatske politike. Vrijeme je da se prizna istina o herojskoj solidarnosti koja nas može naučiti mnogo o ljudskosti i suosjećanju, čak i u najtežim vremenima. Svaka akcija dobra, ma koliko mala bila, može imati dalekosežne posljedice, a ova priča o prijateljstvu i podršci tokom rata treba biti primjer kako se ljudske vrijednosti mogu održati čak i u najizazovnijim okolnostima.
