Zubejda, kćerka abasijskog halife Dža’fera el-Mensura, supruga poznatog abasijskog halife Haruna er-Rešida i majka njihovog sina Emina, izrekla je riječi koje su označile početak velikog djela. Dok je obavljala hadž 186. godine po Hidžri, shvatila je da je put između Mekke i Iraka suhoparan, bez vode. Hodočasnici su nosili sa sobom posude vode, ali vrućina i nedostatak vode su mnoge od njih iscrpili i odveli u smrt.
Zubejda je odlučila da svojim novcem kupi trajna dobra djela. Naredila je da se otkupi svako zemljište u dolini Vadi Nu’man kako bi se prokopao vodovodni kanal. Kanal je prolazio kroz planine, s otvorima za pomoćne kanale koji bi povećali količinu vode koja bi stigla u Mekku kroz glavni kanal. Također, naredila je da se prokopa kanal s vodom sve do Brda milosti (Džebelur-rahme), omogućavajući hodočasnicima da piju vodu iz njega na Dan Arefata.
S ovim projektom, koji je uključivao vrsne inženjere i radnike, Zubejda je pokazala izuzetnu odlučnost. Čak i kada je obaviještena o visokim troškovima, rekla je državnom blagajniku: “Neka svaki udarac krampom vrijedi zlatni dinar.”
Radovi su trajali gotovo deset godina, tijekom kojih je iskopan kanal dug otprilike trideset kilometara. Ovo veliko dobrotvorno djelo koštalo je više od milion i sedamsto hiljada zlatnih dinara, što bi danas iznosilo približno milijardu i dvjesta miliona saudijskih rijala.
Kada je dobila knjige troškova od svoga blagajnika, Zubejda ih nije provjeravala, već ih je bacila u rijeku Tigris, izjavivši da će obračun biti ostavljen za Sudnji dan. Ako je nekome ostao novac, neka ga zadrži za sebe, a ako je netko ostao dužan njima, dati će mu što mu pripada.
Njen čin dobrote i humanosti ostao je zapamćen kao jedan od najvećih primjera velikodušnosti i brige za dobrobit hodočasnika u historiji islama.
