Reakcija Derve Sejdića na odluku Suda Bosne i Hercegovine da ukine mjeru pritvora predsjedniku entiteta Republika Srpska, Miloradu Dodiku, izazvala je buru u javnosti. Njegova kratka, ali snažno intonirana poruka objavljena na društvenim mrežama otvorila je prostor za brojna tumačenja i spekulacije o mogućim političkim uticajima na pravosuđe. U zemlji gdje je povjerenje građana u institucije već ozbiljno narušeno, ovakve izjave dodatno podgrijavaju osjećaj nepravde i netransparentnosti.
Sejdićeva izjava objavljena je na njegovom Facebook profilu i glasila je: „Ko želi da zna kako je Sud BiH ukinuo mjeru pritvora Dodiku, nek pita Dragana Čovića.“ Ova rečenica, iako kratka, sadrži jaku političku poruku. Sejdić direktno implicira da se odluke koje bi trebale biti isključivo pravne prirode možda donose pod uticajem političkih lidera, konkretno Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH. Time, bez izričite tvrdnje, ukazuje na mogućnost neformalne saradnje između sudske vlasti i političkih centara moći.
Njegova reakcija ne dolazi u praznom kontekstu – već se događa u momentu kada su pravosudni procesi protiv Milorada Dodika u punom zamahu. Dodik se suočava s optužbama za nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH, kao i za otvoreno ignorisanje državnih institucija. Iako je pritvor bio jedna od predloženih mjera osiguranja, Sud BiH je odlučio da istu ukine, što je izazvalo iznenađenje kod dijela javnosti i političkih komentatora.
Ova odluka, zajedno sa Sejdićevim komentarom, postavlja niz ozbiljnih pitanja:
-
Da li je pravosuđe u BiH zaista nezavisno?
-
Kakva je uloga političkih lidera u odlukama sudova?
-
Postoji li nevidljiva mreža uticaja koja može oblikovati tokove pravde?
U zemlji u kojoj je pravda često percipirana kao selektivna, ovakve sumnje nisu rijetkost. Sejdić, kao poznati borac za ljudska prava i jednakopravnost svih građana BiH, kroz ovakve izjave pokušava ukazati na sistemske slabosti koje, po njegovom mišljenju, ugrožavaju demokratiju i jednakost pred zakonom.
Ono što dodatno komplikuje situaciju jeste tihi politički savez između Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ-a BiH, koji godinama unazad sarađuju na različitim institucionalnim nivoima. Mnogi analitičari smatraju da takva saradnja ne završava samo u zakonodavnim ili izvršnim organima, već može imati i širi, neformalni uticaj, pa čak i na pravosudne institucije.
U širem kontekstu, izjava Derve Sejdića reflektuje duboko ukorijenjeno nepovjerenje koje građani imaju prema institucijama koje bi trebale biti temelj vladavine prava. Njegove riječi nisu samo reakcija na konkretnu sudsku odluku, već i kritika sistema koji dopušta mogućnost da politička moć bude iznad zakona. U državi sa kompleksnim političkim uređenjem, gdje su entitetske i etničke podjele često iznad univerzalnih principa pravde, svaka sumnja na ovakvu vrstu uticaja može imati ozbiljne posljedice po stabilnost i legitimitet državnih institucija.
Bitno je istaći da Sejdić ne nudi dokaze za svoje tvrdnje, ali je sam ton i simbolika njegove poruke dovoljna da izazove pažnju i polemiku. Umjesto konkretnih optužbi, on koristi sugestivan stil, ostavljajući javnosti da sama donese zaključke, što je čest oblik političke komunikacije kada se želi izbjeći direktna konfrontacija, a istovremeno poslati snažna poruka.
Ovakve poruke dodatno dijele javnost, ali i:
-
Otvaraju prostor za debatu o reformi pravosuđa;
-
Podižu nivo političke odgovornosti;
-
Podsjećaju građane na potrebu za transparentnošću i institucionalnom integritetu.
Zaključno, Dervo Sejdić je svojom izjavom, iako kratkom i bez elaboracije, značajno uticao na javni diskurs. Njegove riječi stavljaju fokus na pitanje: da li institucije u BiH zaista djeluju u skladu s pravnim principima, ili pod pritiskom političke moći? U vremenu kada je vladavina prava ključni uslov za evropski put Bosne i Hercegovine, ovakve sumnje se ne mogu ignorisati. Ako građani izgube povjerenje u pravosudni sistem, onda se ne urušava samo jedan segment vlasti, već i temeljna ideja pravde i jednakosti u društvu.
U konačnici, izjava Derve Sejdića predstavlja više od puke političke opaske – ona je upozorenje i podsjetnik da pravosuđe mora ostati izvan domašaja političkih kalkulacija. U državi poput Bosne i Hercegovine, gdje je politička struktura duboko fragmentirana, a građani već predugo svjedoče neefikasnosti institucija, svaki trag sumnje u nezavisnost suda ima potencijal da dodatno destabilizira ionako krhki sistem. Sejdićeve riječi, bez obzira na to da li su shvaćene kao ozbiljna optužba ili simbolički čin otpora, ukazuju na potrebu za temeljitim reformama – ne samo unutar pravosuđa, već i u političkoj kulturi koja mora napustiti praksu skrivenih uticaja i neformalnih dogovora. Samo tada, poručuje njegova poruka između redova, Bosna i Hercegovina može krenuti putem istinske pravne države u kojoj će svi – bez obzira na političku moć – odgovarati po istim pravilima.
