Politička scena u Bosni i Hercegovini još jednom je uzdrmana potezom pravosudnih institucija, koji je izazvao oštre reakcije među domaćim političarima. Posebno se istaknuo Damir Mašić, zastupnik SDP-a u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, koji je sa velikim razočaranjem komentarisao vijest da je Miloradu Dodiku, predsjedniku Republike Srpske, ukinut pritvor nakon njegovog pojavljivanja u Tužilaštvu BiH.
Mašić nije krio ogorčenost i sumnju u kredibilitet pravosudnog procesa koji je, prema njegovim riječima, ozbiljno narušen. On smatra da odluka da se Dodiku ukine pritvor predstavlja težak udarac za čitav pravosudni sistem, a naročito za Tužilaštvo BiH, kojim rukovodi Milanko Kajganić. Prema Mašiću, ovaj postupak jasno ukazuje na postojanje političkih uticaja i skrivene ruke koja je omogućila kompromis iza kulisa.
U svom obraćanju javnosti, Mašić je posebno apostrofirao da se “ovakva izdaja” nije mogla desiti bez tihe saglasnosti međunarodne zajednice. Upotrijebio je izraz “Fuj” da bi dodatno naglasio svoje gnušanje prema cijelom procesu, implicirajući da je u pozadini cijele priče postojala nevidljiva podrška ili barem prećutno odobrenje stranih faktora, bez čije asistencije ovakav ishod, kako vjeruje, ne bi bio moguć.
U svojoj reakciji, Mašić nije kritikovao samo institucije, već je indirektno ukazao i na šire društveno-političke posljedice. Njegova izjava je podsjetnik na rastuću sumnju i nepovjerenje u institucije pravosuđa, koje bi, prema ustavnim principima, trebalo biti nezavisno i nepristrasno. Umjesto toga, slučaj Dodik se sada percipira kao još jedan primjer selektivne pravde i institucionalne slabosti.
Ovakva situacija, prema mišljenju mnogih, otvara niz ozbiljnih pitanja:
-
Ko zaista upravlja pravosuđem u Bosni i Hercegovini?
-
Postoje li zaista nedodirivi političari pred zakonom?
-
Ko će preuzeti odgovornost za gubitak povjerenja građana?
Za Mašića i njegove istomišljenike, ovo nije samo izolovan slučaj, već simptom dubokog sistemskog problema. On podsjeća da je pravda u BiH već odavno selektivna, a posljednji događaji to dodatno potvrđuju. Ako se najeksponiraniji politički akteri mogu dogovorima izvući iz sudskih procesa, postavlja se pitanje kakvu poruku to šalje običnom građaninu koji traži pravdu.
U kontekstu političkog narativa, Mašić ističe da se ovakve odluke često predstavljaju kao pravne ili proceduralne, ali se u stvarnosti iza njih često kriju politički dogovori i pritisci, uključujući i one koji dolaze izvan zemlje. Njegova poruka implicira da Bosna i Hercegovina, umjesto da se oslanja na vlastiti institucionalni kapacitet, i dalje zavisi od odluka i odobrenja međunarodnih aktera, što dodatno narušava suverenitet.
Uz sve to, Mašić nije propustio priliku da ukaže na neprincipijelno ponašanje Milorada Dodika, koji je, prema njegovim riječima, godinama negirao i vrijeđao državne institucije, nazivajući ih nelegitimnim, a sada se samovoljno pojavljuje pred istim tim institucijama kako bi izbjegao pravne posljedice. Ovakvo ponašanje, tvrdi Mašić, nije samo politički licemjerno, već i moralno neprihvatljivo.
Za kraj, on poziva sve odgovorne političke aktere i građane da ne zatvaraju oči pred ovom vrstom institucionalnog poniženja, već da dignu glas protiv onih koji koriste pravosuđe kao sredstvo političke trgovine. Mašićeva izjava, iako kratka, odražava duboku zabrinutost zbog erozije vladavine prava u zemlji i poziva na hitno buđenje društvene savjesti.
U sve nestabilnijem političkom ambijentu, ovakve izjave služe kao podsjetnik da borba za istinsku pravdu u BiH još uvijek nije završena – i da svaki potez koji ugrožava nezavisnost institucija mora biti jasno i glasno osuđen.
U svjetlu sveukupnih dešavanja, slučaj ukidanja pritvora Miloradu Dodiku i reakcije poput one koju je iznio Damir Mašić otvaraju dublju debatu o karakteru pravde, političke odgovornosti i međunarodnog utjecaja u Bosni i Hercegovini. Očito je da institucije države još uvijek ne funkcionišu kao nezavisni stubovi demokratskog društva, već su često podložne političkim dogovorima, ličnim interesima i kompromisima koji podrivaju vladavinu prava. Ovakva praksa ne samo da stvara osjećaj pravne nesigurnosti, već i ozbiljno narušava povjerenje građana u sposobnost institucija da štite jednakost svih pred zakonom. Mašićev istup, ma koliko emotivan i oštar bio, ukazuje na potrebu za temeljitom reformom pravosudnog sistema, vraćanjem povjerenja u zakonodavne procese i eliminacijom utjecaja koji dolaze izvan pravnog okvira, bilo da su domaći ili međunarodni. Sve dok se ključne odluke donose iza zatvorenih vrata, bez transparentnosti i javne odgovornosti, BiH će ostati zemlja u kojoj vlada percepcija da su moć i politička povezanost iznad pravde. Zato ova situacija mora poslužiti kao povod za širu društvenu refleksiju – ne samo o tome ko upravlja pravosuđem, već i o tome kakvu državu želimo graditi u godinama koje dolaze. Bez ozbiljne i iskrene političke volje da se uspostave institucije otporne na pritiske, Bosna i Hercegovina će i dalje ostati taoc ličnih ambicija, a ne država jednakih šansi i zakona za sve.
