Ministar odbrane Bosne i Hercegovine Zukan Helez nedavno je izazvao pažnju javnosti kada je poslao zvanični dopis Centru za razvoj poljoprivrede i sela iz Banjaluke, u kojem zahtijeva da se napusti prostor na području Manjače, koji taj Centar koristi već gotovo dvije decenije. Ova odluka izazvala je burne reakcije, a najglasniji među njima bio je direktor Centra, Draško Ilić, koji tvrdi da iza zahtjeva ne postoji pravni ni praktični temelj.
U dopisu koji je dostavljen direktno Iliću, ministar Helez obrazlaže zahtjev činjenicom da se navedeni prostor vodi kao „perspektivna vojna imovina“, što bi po logici Ministarstva odbrane značilo da se prostor mora vratiti pod nadzor vojske. Ipak, Ilić odbacuje takvu argumentaciju, tvrdeći da ministar nije dovoljno informisan o istorijatu i aktuelnoj funkciji prostora.
Kao odgovor, Ilić pruža pregled razvoja ovog područja:
-
U vrijeme bivše Jugoslavije, Manjača je bila sjedište vojne ustanove Karađorđevo, čija je primarna funkcija bila ekonomska – proizvodnja hrane i održavanje zaliha.
-
Nakon formiranja Vojske Republike Srpske, ta ustanova prelazi u nadležnost entiteta i postaje vojna ustanova Krajina.
-
2005. godine, Vlada Republike Srpske donosi odluku da se cijela ta ekonomija zakonito dodijeli Gradu Banjaluka.
-
Potom je Skupština grada Banjaluka prostor ustupila Centru za razvoj poljoprivrede i sela, koji od tada nesmetano koristi zemljište i objekte.
Ilić ističe da su svi pravni dokumenti uredno potpisani, da ugovori nisu osporeni sve do ovog dopisa te da nijedna institucija do sada nije pokušala izmijeniti taj status.
Kao reakciju na tvrdnju o vojnoj perspektivnosti Manjače, direktor Centra ironično navodi da je to tačno – ali u poljoprivrednom smislu: za šljive, krave i sir. Smatra da se ne može paušalno određivati namjena zemljišta samo zato što je tehnički moguće da ono bude iskorišteno u razne svrhe.
Dalje, Ilić ukazuje na značajne investicije koje su uložene u razvoj Manjače:
-
13,5 hektara zemljišta koristi se za poljoprivrednu proizvodnju.
-
Oko 300 grla stoke nalazi se u posjedu Centra.
-
Uveden je smjenski radni sistem, jer farme funkcionišu 24 sata dnevno.
-
Izgrađeni su brojni objekti, nabavljena moderna oprema, a sve se to vodi kroz uredne finansijske izvještaje.
Prema riječima Ilića, nije moguće jednostavno „spakovati“ jednu ovakvu kompleksnu ekonomsku cjelinu i napustiti lokaciju bez velikih šteta i posljedica. Dodaje da Centar ne djeluje samostalno, već da je u pitanju imovina u nadležnosti Grada Banjaluka, te da se oni ne mogu povući bez konsultacija s gradskim vlastima i Vladom RS.
Zbog toga je dopis ministra Heleza proslijeđen nadležnim institucijama Republike Srpske, jer kako kaže Ilić, Centar nema ovlaštenja da donosi odluke tog nivoa. Dok ne dođe konkretna odluka iz Grada Banjaluka ili Vlade RS, stav Centra ostaje nepromijenjen – ostaju na Manjači.
Na kraju, Ilić izražava sumnju u motivaciju samog dopisa, smatrajući da ovakav način komunikacije više podsjeća na političku provokaciju nego na ozbiljan institucionalni zahtjev. Predlaže da se napravi precizno razgraničenje između dijelova Manjače koji su namijenjeni vojsci i onih koji služe razvoju poljoprivrede, kako bi se izbjegle buduće tenzije i sukobi nadležnosti.
Ovaj slučaj otvara važna pitanja:
-
Ko ima posljednju riječ kada je u pitanju imovina koja je kroz decenije mijenjala nadležnosti?
-
Može li Ministarstvo odbrane jednostrano prekinuti višegodišnje korištenje zemljišta od strane lokalnih institucija?
-
Da li je dopis ministra bio ishitren ili tek početak šireg pokušaja vraćanja imovine pod vojnu kontrolu?
U svakom slučaju, jasno je da se ova situacija neće riješiti preko noći. Zahtjev za napuštanje prostora pokrenuo je više institucionalnih pitanja i pravnih dilema koje zahtijevaju temeljito razmatranje svih relevantnih činjenica. Kako stvari stoje, biće potrebna konstruktivna komunikacija između državnog i entitetskog nivoa vlasti kako bi se izbjegla dalja eskalacija i potencijalne blokade u radu Centra, koji trenutno predstavlja važan poljoprivredni resurs za regiju.
U konačnici, slučaj Manjače pokazuje koliko su složeni odnosi između različitih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini, posebno kada se radi o imovinsko-pravnim pitanjima. Ova situacija može poslužiti kao podsjetnik na potrebu za jasnijim zakonodavnim okvirom i većom međuinstitucionalnom koordinacijom, kako bi se izbjegle slične nesuglasice u budućnosti. Samo dijalogom i poštovanjem važećih procedura moguće je pronaći rješenja koja neće ugroziti ni bezbjednost ni razvojne interese lokalnih zajednica.
