Ljudi, pročitajte ovu priču koju mi je ispričala Stočanka Lamija Haračić Maslo.
Dok smo razgovarali i jedno i drugo smo plakali.
Onaj Kur’an o kojem su pisali portali, da nije oštećen, niti skvašen, niti mu nedostaje milimetar hartije je Lamijin.
S njom je, kao djevojačko ruho, poslije šerijatskog vjenčanja u Stocu došao u Donju Jablanicu, u familiju Maslo gdje se Lamija udala.
Sada pažljivo pročitajte Lamijinu priču:
-Našla sam se u vodi odmah nakon tog naleta bujice i ogromnih kamenih gromada.
Nisam uspjela da odreagujem ni mahinalno već sam samo izgovorila riječi kelime i šehadeta.
Pomislila sam: “Ovo je Sudnji dan i to je to, postajem šehid!”
Voda me nosila i izbacila na površinu i tako me noseći zaštitila od ogromnih gromada kamenja koja su se kotrljala.
Vidjela sam neku bijelu svjetlost, kao četiri lampe koje su mi signalizirale da se uputim prema njima.
Nisam vidjela nikoga, ni muža, ni svekra, ni svekrvu, niti bilo koga.
Nisam čula ljudske glasove, samo tutanj vode i kamenja. Zaputila sam se prema toj svjetlosti koja me dovela do pruge.
Kad sam bila mislila da mi je ta svjetlost na dometu, na dohvatu – ona je samo nestala!
Sve je trajalo deset minuta i prvo što sam čula i vidjela nakon toga bilo je dozivanje komšinice i komšije čija kuća nije bila na putanji strahovitog naleta vodene bujice i kamenja u čijim vrtlozima smo bili samo Allah i ja”, ispričala mi je Lamija.
– Autor teksta i slike: Nermin Bise
