Bili smo sretna porodica, ali sve se promijenilo kad je u blizini naše kuće otvorena kladionica. U početku, babo je svraćao iz znatiželje, ali s vremenom je to postalo svakodnevno. Po povratku s posla, redovno bi odlazio u kladionicu i ostajao do kasno u noć. S vremenom su počele promjene u našem domu – nedostatak novca i napetost među roditeljima. Majka, zbog novonastale situacije, nije imala dovoljno novca za osnovne stvari, pa je kriomice uzimala namirnice na veresiju iz obližnje trgovine.
Kada je otac to saznao, dogodila se strašna svađa. Kao stariji brat, instinktivno sam zgrabio svoju trogodišnju sestru, pokušavajući je utješiti dok je plakala od straha. Nažalost, situacija je vrlo brzo eskalirala u nasilje. Otac je teško pretukao majku, koja je zbog povreda završila u bolnici. Prilikom posjete s nanom, jedva sam prepoznao majku – njene povrede bile su ozbiljne.
Nakon oporavka, majka je donijela odluku o razvodu. Tri mjeseca kasnije, zauvijek je napustila dom, a sa sobom je povela moju mlađu sestru. Ja sam ostao s ocem. Počeo je da se opija i potpuno zapušta, a sa sobom je povukao naš nekadašnji dom u siromaštvo. Rijetko kad bi bio trijezan, ali u trenucima kada bi bio pri sebi, znao bi me pomilovati. Uglavnom, po povratku iz kladionice, samo bi zaspao u odjeći, umoran i iscrpljen.
Siromaštvo je polako preuzelo našu kuću. Nisam mogao dobiti ni mjesečnu kartu za školu, pa bih pješačio dug put, a ponekad riskirao da se prevezem s nepoznatima. Strah je bio prisutan jer sam bio još samo dijete – učenik šestog razreda.
Jednog dana, u školi, drugovi su me počeli ismijavati: “Evo ga, onaj čija se majka preudala!” Pokazali su mi slike majčine svadbe na telefonu. Taj događaj me slomio, pa sam plakao cijelim putem do kuće. Tri dana nisam otišao u školu, niti pojeo išta osim jedne kriške hljeba. Neprestano sam se pitao, zašto me majka zaboravila? Zašto nije mislila na mene kad je odlučila otići?
Nakon očeve smrti, ostao sam živjeti s nanom. Zamišljao sam kako bi moj život izgledao da nije bilo kladionice i tog prokletog poroka. Svaki dan pješačio sam do škole i nazad, izbjegavajući društvo. I tada je stigao paket od majke. U njemu su bile nove adidas patike, farmerke i džemper. U paketu su bile i slike koje su mi rekle da majka i sestra sada žive lijepo i u izobilju. Taj džemper sam natopio suzama, ne zbog svoje patnje, već zato što sam vidio da je moja sestra sretna. Ponekad, utješno sam razmišljao da me se možda i sjeti – možda se sjeti onih trenutaka kada sam je izvodio iz sobe da ne vidi majčinu patnju dok ju je otac tukao.
Na kraju, razgovarajući s jednim čikom, rekao sam mu ono što me najviše tištalo. Rekao sam: “Je l’ tako čiko da je za ovo KRIVA KLADIONICA? Je l’ tako da, da babo nije išao tamo, mi bismo sada bili svi zajedno?” piše Elvir Peštalić
Foto: ilustracija
