U mirnom selu Prhovo, nekad oaza spokoja udaljena od gradske vreve, junski dan 1992. godine ostavio je neizbrisiv trag bola i tuge. Tog kobnog dana, životi 53 Bošnjaka su okrutno ugašeni, a selo je ostalo obavijeno sjenama straha i tuge.
Najstariji među žrtvama bio je osamdesetčetverogodišnji dedo Arif Medanović, čije su godine i mudrost bile nemoćne pred besom zločinaca. S druge strane, najmlađa, sedmogodišnja Indira Medanović, tek je počinjala život, no on je brutalno prekinut prije nego što je i stigla shvatiti svu njegovu ljepotu.
U Prhovu su ubijene kompletne porodice, i malo je bilo onih koji nisu izgubili barem jednog člana. U tom masakru, 11 maloljetne djece ostalo je bez svog djetinjstva, bez osmijeha i bez budućnosti. Za preživjele, svaki trenutak proveden u tom selu postaje podsjetnik na strahote koje su pretrpjeli, na uzdahe umirućih, na jauke ranjenih i vrisak nemoćnih žena i djece.
Svjedoci ovog zločina, poput devetogodišnjeg dječaka koji je preživio pokolj, nose teret traume i boli koji ne jenjava. Dok se sjećaju tih stravičnih događaja, Prhovo više nije samo ime sela, već postaje simbol tragedije i nepravde koja je zauvijek obilježila tu zajednicu.
U tom sudbonosnom danu, obitelj Sanela se spremala za večeru, nesvjesna zla koje im se sprema. Kako su četnici ušli u selo, pozvali su građane da se okupe pred lokalnom trgovinom, gdje su ih prisilili da podignu ruke iznad glave. Očuhnut strahom, Sanel je s ocem, majkom, bratom i sestrom krenuo prema tom mjestu, nesvjestan da je to posljednji put da su zajedno.
Kada su stigli, četnici su ih poredali u stroj, odvojili muškarce i odveli ih prema naselju Peći. Za Sanela i ostale preživjele, to je bio trenutak pakla. Gledali su kako sedam nedužnih civila biva ubijeno pred njihovim očima, dok su se rafali oružja odbijali od tihih padova tijela.
U tom kaosu, Sanel je pao i izgubio svijest, a taj trenutak nesvjestice mu je, paradoksalno, spasio život. Kada je došao sebi, shvatio je da je ostao među živima. No, ta sreća bila je iznimno gorka, jer su mu brat i sestra ubijeni, majka je ranjena, a otac je zajedno s komšijama ubijen na Pećima.
Uz ostale preživjele, Sanel se sklonio u šumu iznad sela, gdje su prenoćili prije nego što su se uputili prema selu Hripavci, tražeći sigurnost kod tamošnjih Bošnjaka. Nakon bijega iz Ključa u Travnik, a zatim i u Sloveniju, gdje ga je brinuo rođak, danas Sanel živi u Ključu i posvećen je kao trener tae kwon doa. Iako je prošao kroz pakao, njegova hrabrost i odlučnost danas su mu snaga koja ga vodi naprijed prenosi senzor
