Prenosi se od Salema ibn Ebi el-Dža’da da je rekao: “Jedan čovjek je kazao: ‘Volio bih da sam klanjao, pa da se odmorim.’ Prisustvo je izgledalo kao da žele ukoriti ovog čovjeka zbog njegovih riječi. Na to je Salem rekao: ‘Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: – Bilale, uči ezan i odmori nas njime.’ (Ebu Davud) Tj. odmori nas namazom.”
Prisustvo je nesporazumom ukorilo ovog čovjeka jer su pogrešno razumjeli njegove riječi, misleći da je htio reći: “Volio bih klanjati namaz, pa da se odmorim od njega.”
Razlika između “Odmori nas njime” i “Odmori nas od njega” je velika, gotovo kao između neba i Zemlje. Ovaj jaz može biti manji ili veći, ovisno o našem razumijevanju namaza, našoj povezanosti, ljubavi i predanosti prema njemu.
Ako je motivacija ljubav prema Allahu i pokornost Njemu, ljubav prema susretu s Allahom i uživanju u Njegovoj blizini, onda je namaz predivan predah i odmor. U takvom trenutku, svaka minuta i sekunda postaju dragocjene, podižu nas na visoke stepene i napajaju nas ljubavlju i Božanskom milošću, dajući nam slatki okus duhovnog napitka.
Istinski Allahovi robovi, koji su spoznali Allaha i žudjeli za susretom s Njim, imali su snažnu vezu sa namazom, klanjajući skrušeno i smireno. Namaz je oživljavao njihova srca i srca onih oko njih, uvodeći ih u prostranstva mira i sreće, čineći ih sretnima na ovom i budućem svijetu i podižući ih na najviše stepene.
Prisjetimo se Ibrahima, alejhi selam, koji je, nakon što je svoje voljene, ženu Hadžer i sina Ismaila, ostavio same u mekanskoj pustinji, dozivao svoga Gospodara u dovi, govoreći: “Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.” (Ibrahim, 37.)
U Ibrahimovoj, alejhi selam, dovi vidimo vezu između opskrbe i namaza, između vjere i sigurnosti, između naše ljubavi prema Allahu i ljubavi Allahovih robova prema nama. Jer, ljudska srca su u Allahovim rukama.
Ibrahim, alejhi selam, suočio se sa Nimrudovom tiranijom i zabludom svoga naroda, crpeći snagu iz svoje duboke veze sa Allahom, dok nije postao Prijatelj Milostivog. Njegova dova Gospodaru bila je da podari ovu blizinu i užitak i njegovim potomcima poslije njega. Ibrahim, alejhi selam, molio je: “Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju!” (Ibrahim, 40.)
I Allah mu je podario blagoslovljeno potomstvo koje je, putem namaza, uspostavilo i čuvalo vezu sa Uzvišenim Gospodarom i slijedilo put svog oca Ibrahima. Kur’an nam govori o njegovom sinu Ismailu, alejhi selam, koji je tražio od svoje čeljadi da molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i Gospodar je bio njima zadovoljan.
Na kraju, sjetimo se Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, čiji je namaz imao posebnu aromu i slast. Namaz je bio izvor mira i radosti za njega, i opisivao ga je kao “radost oka moga.” Šta je s nama i našim odnosom prema namazu? Čuvamo li svoj namaz ili ga zanemarujemo? Da nas Allahov Poslanik vidi kako klanjamo, bi li bio zadovoljan ili bi rekao: “Klanjajte ponovo, jer vi niste klanjali.”
Ko obavlja namaz skrušeno, osjetit će njegov blagoslov u svom životu, živeći sretno i zadovoljno, poput svjetiljke koja hoda po zemlji.
